da ti ispričam malo o toj Sae tradiciji...radi se o pjesničkom redu iz Toleda, nadrealističkom projektu iz 1936. Sae je uspješno porinut onomad i mnogi su se europski pjesnici služili tim pjesničkim kožuhom pod kojim su krili identitete isprativši ga u digitalnu eru. Ideja je nastala kao reflex u razmišljanju trojice hodočasnika i meštra o ideji Popurpua. Mliječni put poezije. Današnji Sae je svojevrsni poetski robot, programiran da postoji dokle i pjesnici. Lozinka bloga prenosi se izričito iz ruke u ruku nakon čega se uništava. Opasne su to stvari...
Sae je možda naš susjed, prodavačica iz Konzuma ili kandidat hsls-a...to mi ne znamo, jer, šuplje je znanje, a sve je obrnuto od onoga što bi trebalo da bude. I znam...to bi i tvoja Smiljka rekla!
Ovako ili onako, Sae je dospio na blog.hr i sad ga jebi. Pero, tvoj dnevni zadatak jest dovesti Swena na naslovnicu jer na naslovnici ga čeka taxi za aerodrom. Budi brz i diskretan. I uzmi mi bijeli Marlboro.
p.s.
Osnovano se sumnja da su se Saetom do sada služili: Andre Breton, Luis Bunuel, Bonaventura Durruti, Heinrich Boll, Luigi Tenco, Pierre Littbarski i još neki. U nas sumnjaju na Milka Valenta, na Radu Jarka i na Višnju Strahuljak. Povodom osamdesetog rođendana Sae mora hitno u Leeds jer tamo obožavaju sonete. Nema gore sonetlija ni 1, sve otišlo radit u Dansku!
da ti ispričam malo o toj Sae tradiciji...radi se o pjesničkom redu iz Toleda, nadrealističkom projektu iz 1936. Nagađa se svašta oko nekih jakih figura koji su krojili prvog Saeta, ali o tom-potom. Sae je uspješno porinut onomad i mnogi su se europski pjesnici služili tim pjesničkim kožuhom ispod kojega su krili identitete isprativši ga u digitalnu eru. Današnji Sae je svojevrsni poetski robot, programiran da postoji dokle i pjesnici. Lozinka bloga prenosi se izričito iz ruke u ruku nakon čega se uništava. Opasne su to stvari...
Sae je možda naš susjed, prodavačica iz Konzuma ili kandidat hsls-a...to mi ne znamo, jer, šuplje je znanje, a sve je obrnuto od onoga što bi trebalo da bude. I znam...to bi i tvoja Smiljka rekla!
Ovako ili onako, Sae je dospio na blog.hr i sad ga jebi. Pero, tvoj dnevni zadatak jest dovesti Swena na naslovnicu jer na naslovnici ga čeka taxi za aerodrom. Budi brz i diskretan. I uzmi mi bijeli Marlboro.
p.s.
Osnovano se sumnja da su se Saetom do sada služili: Andre Breton, Luis Bunuel, Bonaventura Durruti, Heinrich Boll, Luigi Tenco, Pierre Littbarski i još neki. U nas sumnjaju na Milka Valenta, na Radu Jarka i na Višnju Strahuljak. Povodom osamdesetog rođendana Sae mora hitno u Leeds jer tamo obožavaju sonete. Nema gore sonetlija ni 1, sve otišlo radit u Dansku!
"...iako ni takve bitke nisu isključene..."
Slobodan Milošević na Gazimestanu 1989.
Kada bi, hipotetski, u Hrvatskoj izbio građanski rat između sve agresivnije klero fašističke falange i civilnog društva da li biste bili spremni svoje stavove koje danas promičete na društvenim mrežama braniti s oružjem na barikadama? Abortus, građanske slobode, ekologiju, toleranciju, jednakost i sve što otvorena svijest nalaže?
Mislim da bi taj rat završio slično kao i španjolski-rolu Barcelone odigrala bi Rijeka. Rat bi završio egzodusom Istrijana, Fjumana i polovice Zagreba. Mahom inteligencija koju bi Italija i Njemačka dobile na poklon. Ostatak ustanka bi se ugušio u nekoj hrvatskoj Guernici. Šatoraše bi oprao totalni fleš & flajš. Europa bi nešto negodovala par dana...spuštala rejtinge...poslala monitoring komisiju. Poslije toga bi hrvatska mladež imala kolektivne fiskulture i molitve po trgovima. I bila bi to konačno Hrvatska po ukusu Natoa.
Nema civilni sektor nikakve šanse u tom okršaju. Nikakvi pisci, kolumnisti, kazalištarci, filmaši, novinari, aktivisti, borci, antifašisti, anarhisti. Raja kad se sabere u snoplje u toj metafori neuništivoj, jednostavno ne da blizu.
Na dan kad je umro čovjek koji je pobio najviše fašista treba se zapitati kako će bitka za hrvatsko društvo izgledati. U svakom slučaju ovo je 1 od tih modela kada demokracija pokazuje koliko je ponekad opasna po samu sebe.
Zato, da ne bi jednoga dana bilo "di si ti bio dvije i dvajs prve?", fite dem back!
O tom kol'ko je udar na Mesića udar na antifašizam-potom. Prije će biti da je stao na žulj onim istima koje je nasmijavao po Australiji i kojima je pjevao. Nema važne državničke funkcije koju Stipe nije obnašao;
Bio je prvi premijer vlade RH i posljednji predsjednik SFRJ. Kada je prebjegao s Manolićem u HND bio je to definitivni razlaz partizana i ustaša u hdz-u. Stipe napušta hdz zbog Tuđmanovog odnosa prema BiH, iako spinovi iz hdz-a sugeriraju upletenost u privatizaciju cementare u Našicama. Nakon kraha HND-a, prikrpio se Savkinom HNS-u. Od Čačića, Gotovca, Tomčića i Jakovčića dobija priliku da ponese kampanju. U drugom krugu žanje glasove onih koji su se osuli povlačenjem Granića, namagarčuje Budišu i nakon SFRJ postaje i predsjednikom RH. U svom timu promovira izvjesnog obavještajca Karamarka. Suvereno gazi Jacu (Suzanu) na sljedećim izborima. Hrvatsku iz diktature polako pretvara u ono što ta država jest danas. Ili nije?
Rekao bi Račan: pametni su shvatili!
Na braniku antifašizma ponekad je bio korisniji nego neki koji su tamo prirodno pripadali. Bio je dovoljno lud (ili hrabar) da se zakači sa generalima i oni su svakako bili njegovo najteže breme. Crimen kojeg mu domoljubni dio ne može oprostiti je i to svjedočenje u Haagu.
Njegov populizam našao je put do srca Hrvata kroz viceve, doskočice i narodne (seljačke) mudrosti. Mažen političkom srećom, dočekao je predsjedničku penziju u uredu bivših predsjednika-instituciji koju si društva poput našeg ne mogu dopuštati iako je taj novac sitan u odnosu na ono gdje bi stvarno trebalo rezati.
Na tv-u, u novinama i općenito u javnosti nemoguće je izbjeći nadolazeće prve višestranačke izbore. Riječ “višestranačje” do zla boga napadno, evadirala je u javni govor. Na Osnovama prava, mimo zacrtanoga gradiva, profesor Franjić nam tumači osnove pluralizma i parlamentarne demokracije. Prilično nam je svima skupa jasno da dolaze vremena u kojima će različitosti biti institucionalizirane. Ok, ali gdje je tu zabava u cijeloj priči?
Na satu ODHZ-a Srle, Mirjana, Slađana i još neki odbijaju pjevati Lijepu našu. Srle me nervira otkako se vratio sa raspusta iz Begeša. Navukao se na ekavicu žešće. Ne nervira me ekavica, nervira me što znam da to nije on. On je Srle, desni bek Gradina, pulski dečko iz vojnih zgrada:
-Daj Srle srči pesak!
-Nemoj da se pepsikolišeš!
Pod odmorom je netko pljunuo u kutiju za priloge žrtvama Kopaonika. Na tjelesnom igramo košaricu protiv jutarnjih informatičara. Za njih igra Mandić sa lančićem na ocile. Izazov za karijeru, tko će mu ga izbit? Zadnji sat je povijest i to kontrolna se piše-to se mora eskivirati. Profesor Šek je svakako strastveni povjesničar, zamjetljiv je njegov zanos s kakvim govori o svim tim društvenim događajima. Ubode li ga se u pravu strunu…
-Profesore, baš smo nešto diskutirali o tome koje bi moglo biti vaše stajalište u ovim izborima?
-Ma nemojte i to baš danas?
-Pa eto, tako nam došlo…
-Pa pravo da vam kažem, možda je ponekad i važnije o nečemu diskutirati nego ocjenjivati…
Bila je to jedna iscrpna analiza, apsolutno optimistička-uključivala je miran razlaz, pametne i odgovorne ljude u politici. Pred sudom same povijesti, nažalost se pokazala kao promašaj upravo oprečan. Stvarnost je donijela sasvim suprotnu projekciju.
Rezultate sam u postizborni ponedjeljak dočekao na praksi na porti Bujexporta. Ljudi su zabrinuti i smrknuti dolazili na posao. Poneko bi se zaustavio na porti kratko komentirajući:
-No i me piaxi/Ne sviđaju mi se...
Istra je prilično zatečena dočekala pobjedu Tuđmana. Sve što je ličilo na Monthy Pythona, obistinilo se. Svaki skeč sarajevskih nadrealista, svaki hrkljuš postao je stvarnost.
Upravo je po mnogočemu pirandellijanski taj Bitorajčev motiv:
čudovište kojeg je dozvao na sceni u pojavnom obliku stvarnosti.
Ništa toliko čudnog ni apsurdnog za život u Hrvatskoj.
Mnogi bi se složili da je Bitorajac krunu karijere na filmu postigao u Metastazama. Tu je pokazao koliko je prisutan u svakodnevnom životu, koliko pomno promatra svijet oko sebe i koliko brzo i točno usvaja od ljudi među kojima živi. Ipak, za mene je vrhunac u Metastazama uloga Kize. Robert Ugrina je na set donio jednog oriđinala: frajera koji u poznim 40-ima krade staroj majci lovu za tekme i cugu, povodljivog do mjere vlastitog samouništenja, frajera izgubljenog među svim tim stvarima koje možda i razumije, ali ih ne može usvojiti. No unatoč gruboj vanjštini na kojoj iracionalno inzistira, on gaji jednu malu i intimnu slabost ka mačkama. Hrani ih i poklanja im svu tu ljubav koju je uličarski život satrao u njemu.
Vjerujem da svaki kvart na svijetu ima svog Kizu. I svoga Krpu.
Razjario je Bitorajac duhove tom benignom obradom Simon Gurfunkela u kojoj nije nikakva polazišta ili interese zastupao, dapače, samo ogorčenost stanjem u društvu. A ipak...bilo je dovoljno da ga fašisti prokažu javno uz točnu adresu kao dodatak fetvi.
Ono čime ih je toliko razočarao jest činjenica da je u Metastazama ipak, samo glumio.
Dopustit ću si ovom prilikom polemiku sa Vedranom Rudan.
Tko sam ja da bih polemizirao sa dotičnom?
A tko je ona da polemizira sa papa Franjom? Sa Obamom, Putinom
ili sa kime sve ne?
Radikalna Vedrana često u ovakvim prilikama (EP u nogometu) ističe svoje stavove o igri koju očito ne razumije , a niti ju organski
podnosi.
Krenimo dakle od početka u kojemu bijaše multi-dimenzionalna kružnica
koja je masom jednakih presijeka stvorila taj geometrijski lik-loptu. Djeca, bez
obzira na spol, kada prvi puta ugledaju loptu, ona se raduju jer jedno takvo
otkačeno tijelo kao što je lopta čim odnekud doskakuće, podrazumijeva
samo jedno-igru. Lopta skače, poskakuje i svi smo bez razlike,
uključujući i našu Vekicu, kao djeca hrlili lopti u susret nespretno ju
pokušavajući ukrotiti.
Nakon toga su se neki od nas ozbiljnije posvetili odnosu čovjeka i lopte.
Postepeno su sa loptom bivali sve bliskiji učivši je kontrolirati i ,riječju,
osjećati. Vještina koja se razvila pružila je mogućnosti:
Postoje sfere u igri sa loptom koje su vrtoglave do mjere umjetnosti.
Mi ostali pak, kao civilizacija, još uvijek cijenimo vještinu. To ćete u
ljudskome rodu, uvažena Vekice, malo teže promijeniti. Vas ne nervira
nogomet. Vas nervira vještina.
Zbog nogometa će 16-godišnji skin head iz Luzerna naljepiti poster tamnoputog
Ganca. Vještina. Vještina je kategorija koja nadilazi neke ovozemaljske zablude.
Da, reprezentacije se na neki način na terenu igraju rata, ali upravo je u tome
bit-odmjeravati snage u igri, u umjetnosti, u vještini.
Kada se družite sa loptom, vi shvaćate koliko se s njome toga može.
Želio bih da ste u svojemu životu osjetili taj odnos-vi, lopta i njezin dodir u vještini.
Vjerujte mi na riječ-da ste se u djetinjstvu više posvetili lopti, danas bi bili bolja
spisateljica nego što jeste.
Jer, skrenuli sa teme ili ne, kada rušite sve pred sobom, tada morate nuditi
alternativu. Ja ću prvi prestati s nogometom, ali što nudite zauzvrat?
Gostovanje u Red Carpetu? Big brotheru? Ave imperatorice!
Palac dolje za nevještinu. Moj kurac je bitno učestvovati. U krivi ste vrtić išla.
Vjerujte mi na riječ, nema razlike između poezije i nogometa ili bilo koje treće
stvari koja u sebi ima mehanizme razgaljivanja. I Vaša literatura razgaljuje.
I to je vještina. Istinablog, Vaša literatura cilja na ono nevješto u ljudima.
E, sad se pokušajte sjetiti svog naj momenta u pisanju,
predpostavit to potezu loptom? It's a passion. And there's nothin you can do about it!