Ili što bi rekao Robi iz Bitangi:
-Ajmo Bitorajac-2 metra od mene!
Upravo je po mnogočemu pirandellijanski taj Bitorajčev motiv:
čudovište kojeg je dozvao na sceni u pojavnom obliku stvarnosti.
Ništa toliko čudnog ni apsurdnog za život u Hrvatskoj.
Mnogi bi se složili da je Bitorajac krunu karijere na filmu postigao u Metastazama. Tu je pokazao koliko je prisutan u svakodnevnom životu, koliko pomno promatra svijet oko sebe i koliko brzo i točno usvaja od ljudi među kojima živi. Ipak, za mene je vrhunac u Metastazama uloga Kize. Robert Ugrina je na set donio jednog oriđinala: frajera koji u poznim 40-ima krade staroj majci lovu za tekme i cugu, povodljivog do mjere vlastitog samouništenja, frajera izgubljenog među svim tim stvarima koje možda i razumije, ali ih ne može usvojiti. No unatoč gruboj vanjštini na kojoj iracionalno inzistira, on gaji jednu malu i intimnu slabost ka mačkama. Hrani ih i poklanja im svu tu ljubav koju je uličarski život satrao u njemu.
Vjerujem da svaki kvart na svijetu ima svog Kizu. I svoga Krpu.
Razjario je Bitorajac duhove tom benignom obradom Simon Gurfunkela u kojoj nije nikakva polazišta ili interese zastupao, dapače, samo ogorčenost stanjem u društvu. A ipak...bilo je dovoljno da ga fašisti prokažu javno uz točnu adresu kao dodatak fetvi.
Ono čime ih je toliko razočarao jest činjenica da je u Metastazama ipak, samo glumio.
Post je objavljen 09.05.2016. u 19:38 sati.