utorak, 29.10.2013.

Brodsky pod

Neki dan sam izišao u prirodu. Nije nebitan podatak da sam obukao neki
levis 500 kec i cipele. Kao takav, osjetio sam se u prirodi uljezom.
Kad ideš u prirodu jednostavno moraš obući trenerku i patike.
Imam cijelu lepezu tih opsesija...manijakalno perem ruke, gotovo nakon
svakog doticaja s neč(k)im.
Kada putujem vlakom gledam kroz prozor i odaberem neku mrlju na
prozoru i onda njome kao s kakvim kursorom vozim slalom među
banderama?!
Ne daj blože da mi noga kroči van bijelog polja zebre ili van kakvog
kvadrata na popločanoj ulici.
Ne smijem pročitati iste novine u 2 grada. Porazilo bi me to.
Ako mi želite zlo, najbolje vam je da probate sa vatom ili stiroporom.
Prizor dodira vate prljavim rukama gotovo mi je jednako jeziv kao i
scena iz Toma i Jerryja kada siroti Tom kliže noktima po zidu do
poda na kojemu ga čeka onaj preglupi Bulldog.
Volim lagat da sam nekoga vidio negdje. Iz čista mira, bez ikakvog
racionalnog razloga.
Volim osjetiti miris svog vjetra u prostoriji sa svježe montiranim brodskim
podom. Volim miris Castrola i paljevine zimi. Kao klinac sam sačekivao
autobuse da mirišem paljenje.

Inače sam skroz normalan. Ne odudaram ni od kakvih udjela u ogromnom
postotku većine. Običan čovjek, običan potrošač, običan nogometaš i
običan vinski komercijalist. Što bi rekao Ivan Slamnig:

A ROMA ALLA ROMANA

U Stocu jedi tovna ovna
u Wallstreetu se hvali kintom,
žonglerka neka ljubi klovna,
a šinto nek se ženi šintom.

Kad strana smrtnih zvana jača
- a bili knezi ili sebri,
opredijeli se za mustača
podnosje onda ni ti ne brij.

Bjelina puti kad se časti
kćer šetat vodi za mjeseca.
Kad štuju ljude crnje masti
na žar je daj ko pogan sveca.

U Alma-ati Alma-otac,
a u Osijeku budi Osječan,
sa tatom tat, sa platcem - platac,
O kako divno biti prosječan!

Nikad pod zvjezdama manji, probijam se kroz život nastojeći izbjegavati neugodnosti:

Ne branim napadnutog gaya na cesti. Ne dajem milostinju djevojčici koja prosi.
Ne suosjećam sa potlačenima. Čitam samo novine i portale. U šeru sam koeficijenta
najvećih gledanosti-gledam dnevnike i soap opere, nogomet. Navijač sam jednoga
od dvaju najjačih klubova. Glasač sam vladajuće stranke.

Ponekad samo...kada nađem se sam na cesti ,u gluhoj noći...uzmem sprej u ruke
i nacrtam kukasti križ na zidu sveučilišta.

ponedjeljak, 28.10.2013.

Važno je zvati se Eduard P.

Valjda je iz JNA epistemologije i politologije naučio kako je nemoguć desni, konzervativni intelektualac pa piše: “Nacionalistička inteligencija naprosto je contradictio in adjecto. Ili ako vam je tako lakše, ne možeš od govna napraviti pitu. Ispalo je tako i s ovim Raspudićem, mladim i, ha, ha, urbanim konzervativcem”. I kad mu se humor olinja pravi genij poput fra Ante nađe način da ostane u sedlu pa počinje čitateljima doslovno označavati kad je smiješno, da čitatelj ne propusti nasmijati se na pravom mjestu, poput onog “smijeha iz konzerve” u humorističnim serijama. On misli da je urbaniziranje nemoguće mimo revolucionarne i partijske linije. Gledana iz dubine socijalnog i kulturnog očaja škola za podoficire JNA izgledala je kao Oxford ili Sorbonne. Intelektualno je stoga samo ono što su starješine rekle da jest - dijalektički materijalizam, preziranje “nacionalnih torova” i antiklerikalizam. Ostalo su seljaci i glupani. Uključujući Churchilla.

Nino Raspudić u replici Anti Tomiću u Večernjaku

* * *

Čitam kako Edo Prangija lamentira nad nekakvim poluspamom od Bokača koji se u
Parizu (pored svega što grad svjetlosti nudi) bavi drkanjem blogera na ha eru.
Treba li tu išta više reći? O treba...

Edo Pranger je mediokritetski pisac čiji je stil sažvakan i prevaziđen prije par stoljeća.
Slično kao i Ante Tomić koji nimalo skromno još uvijek drži da piše najbolje dijaloge u
Hrvatskoj. Ta dvojica (ne)bitnika na svoja junačka pleća preuzimaju i teret borbe
sa desničarskim trolovima koji skriveni iza trostrukih nickova, ostavljaju svoju
veliku nuždu gdje god im virtuala ukaže za to priliku. Tako sam lutajući bespućima
jubito zbiljnosti, prekjučer naletio na komentar izvjesnoga listzg-a kojega je okačio
ni manje, ni više nego ispod linka za naslovnu pjesmu Gruntovčana "Podravino ravna"
u izvedbi Ladarica. Komentar je doslovno glasio ovako:

"Ova je još bolja:imam nožić crvenih korica on je željan srpskih džigerica"

Ne...ne mislim se sada baviti tim tipusom jer isti je o sebi rekao i previše.
Više me zanima kulturološka nemoć društva koje se nemilosrdno srozava od
dana nastanka ove naše ,nesretne države.

Podsjetimo se malo kakav je redoslijed bio?
Nisu li upravo FAK-ovci bili ti koji su dobrano spustili tu letvicu što dijeli literaturu
od šunda? Nije li upravo njihova pojava omogućila klimu u kojoj će se piscima
nazivati Tomić, Pranger i ini koje, eto, priroda i nije baš obdarila talentom...ruku na
srce-sa kime god sam pričao, svi redom cijene Tomića kao kolumnistu, ali kao pisca...
hej pisac? Potrebna je tona uobrazilje da bi se netko u današnje vrijeme proglasio
piscem jer...ako je pisac Michel Hoellebecq, onda ja ne mogu stati u tu kategoriju.
Ne može ni Tomić...a pogotovo ne Pranger ili kako se sve ne nazivaju ti bložni
grafomani?

Elem da bi jače izrazili svoj značaj u emvirementu...mnogi iz toga kruga si pripisuju
zasluge na polju svakodnevnog prepucavanja sa nazi retardusima. Tomiću i Prangeru
to svakako treba u CV-ju jer...to ih čini značajnima (kad već literatura ne čini isto).
Tako se ovi virtualni prvoborci kite lovorikama jer su elokventno spustili kajlu nekakvom
provokatoru koji je toliko nepismen da i svoju ljubljenu vukojebinu iz koje dolazi,
piše početnim, malim slovom.

Gospodo literati...zabluda je da će vaše djelo dobijati na značaju zato jer je netko retardiran.
Njegov defekt neće dodati sjaja vašem kvazi litu. Upravo Vaša nestrpljivost da uselite
preko reda u kuću hrvatskih pisaca jest ta koja je omogućila kulturološki raspad ovoga
društva jer država u kojoj ste vas dvojica frekventni pisci i ne može biti drukčija.
Izazivate prijezir i gađenje na svakom koraku jer raja još uvijek nije glupa...raji tu nešto
ne štima...raja je čitala Ranka Marinkovića bar za lektiru...i ta ista raja zna spojiti 2 i 2...
ovo što vi pakujete raji...ima raja uzrečicu i za to: to su muda pod znate već šta...

Raji ne pakovati!

Zato dragi Prangeru moj, nemoj mi samo ti naricat nad sudbinom ovoga društva koje
je više u narodnjačkim klubovima nego u čitaonicama jer, vjeruj mi-da mi netko sad
ponudi Ples na žici ili koncert Jelene Krleuše...ne bih se puno dvoumio.

Eto, već kad si tako osjetljiv da momentalno braniš komentiranje i brišeš komentare koji
ti ne idu u prilog pa da ti se obratim ovako, posredno...i nemoj puno vjerovati bložnim
komplimentima...primaj ih i iščitavaj između redaka...sve je to trgovina stari moj!

nedjelja, 27.10.2013.

So long Lou Reed

Upravo sam doznao vijest da je u New Yorku izdahnuo Lou Reed. 2013. je nemilosrdna.
Nakon Malnara, Kovača, Mrožeka, J.J.Calea-red je došao i na Loua čija jetra očito nije
izdržala oporavak od teške operacije.

Kada se kaže New York, obično je prva vizualizacija kip slobode...meni je prva Lou Reed.
Momak sa Warholeovog factoryja, bio je frotnman Velvet Undergrounda, najznačajnijeg
banda ikad. Njegovom gitarističkom umijeću se divio i Jimi Hendrix...iako je rijetko rabio
više od 3 akorda...baš kao na albumu New York sa kojega prevodim Dirty blvd.

Zbogom Lou Reed i fly, fly away...:(



Pedro živi ispred Wiltshare hotela,
gleda van kroz prozor bez stakla,
među zidovima od kartona i novinama na podu,
stari ga mlati jer je umoran za prošnju,
ima devetoro braće i sestara, na koljenima svi
teško se dić dok te vješalica mlati po bedru,
Pedro sanja da odraste i ubije starog gada,
al to je šansa slaba, on ide na bulevar...

završit će na prljav bulevar
izaći će na prljav bulevar
i fasovat na prljav bulevar

ova soba košta 300 zelembaća kompa, nemoš vjerovat,
negdje se vlasnik piša u gaće od smijeha,
nitko ne sanja biti doktor, pravnik bilo što...
oni sanjaju dilat na prljavom bulevaru.

daj mi taj gladan sam, umoran, siromašan... pišam na njih,
tako statua licemjerja kaže:
ta bijedna, zbijena masa, ajmo ih prebit do smrti
i iskrcat na bulevar

goni ih na prljav bulevar!
marš van! na prljav bulevar!
i fasovat na prljav bulevar...

napolju je vedra noć i opera u Lincoln centru
i filmske zvijezde stižu u limuzini,
halogenka osvjetljava horizont Manhattna
al nema tog svjetla na ulicama zla

klinac stoji do Lincoln tunela,
dila plastične ruže za dolar,
promet je prebačen na 39st,
tv drolje zovu drotove na pušku,

a iza Wiltsharea Pedro je sanjao
da je našo knjigu magije u kanti smeća,
gleda u slike i zuri u sjebani strop,
dok nabrojim do 3, kaže, nadam se nestati,
odletjeti...

i odjebat bulevar
i odletjet odavdje,
odjebat
prljav bulevar...

nedjelja, 20.10.2013.

Zagrep

Zagreb,
u spleenu usnulog Zrinjevca,
vreva i žamor glavnoga kolodvora,
Zagreb u šinama,
Zagreb na nogama
na cajkama... psovkama.
Zagreb se budi u dimu
i kavama,
u kašlju pod oknima,
Zagrep sa nofcima
i kuna u pruženoj ruci prosjaka...
i dinamo svetinja,
Zagreb sa Kaptola
i miris iz Rubelja,
Zagreb u mjerici pečenog kestenja,
kazna na šajbi sa pečatom holdinga.
Zagreb se penje Jurjevskim stubama,
Zagreb odmara na klupi do Matoša,
zeleni Zagreb što proziva Bandića
i zvižduk sa Bukovca,
skretanje tramvaja,
Zagreb opjevan od Kraljeva ulica,
purgerski Agram
pun dotepenaca:
ovo je Zagreb, pička ti materna!
obrijani Zagreb u maskirnim hlačama,
Zagreb iz centra, Zagreb iz Dugava
Majerov, Majdakov...Zagorka, Šenoa,
Zagreb mi plazi
pod ljepljivim prstima.

srijeda, 16.10.2013.

Mistično svitanje, Albertov most

2.14 Fulham Bradway, noć je mlada i savršena za šetnju. Pomislim
da ću hodati dok se ne srušim. Zadnjih 75 penija potrošio sam na
akcijsko pakiranje od 12 twixeva. Najisplativija zaliha čovjeku koji
ima još samo ovu noć na kakvom takvom raspolaganju. Cigareta
mi nije manjkalo i uzimao sam trikvaratne intervale u pušenju.

Think positive uz palac pisalo je na izlogu caffe teatra...gle što
propuštam? Grade, zašto si okrutan? Kao, puno bi ti smetao
još 1 bijelosvjetski parazit?

Kada prelazite sa Fulhama na Kings road i na Temzu, London
počinje ukazivati svoje Connan Doyle naličje. Bašte ispred studio
flatova, čudnoga znakovlja po vratima i kapijama i Bromptonskim
grobljem...zadnjim prizorom kojega bi u noći poput takve htjeli
vidjeti...svi vrazi svijeta...

Skrenuo sam naglo i u pravcu Temze sam nazirao dvije konture.
Bobiji u ophodnji. Odjednom mi čak i laknu jer pomislih da je mojoj
kalvariji kraj i da sam kao u kakvome survivoru sada ispao iz showa...
Predat ću se bobijima i oni će me deportirati doma i to će biti to.

Jednu činjenicu o Londonskoj magli:...čini nestajat. Utopi vas ta
pakleno zelena, gusta masa zraka što kulja iz te rijeke...što bi reko
Joe Strummer:

a a a a a aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa

Bobiji su nestali nekud i nisam se pravo ni snašao, bio sam opet sam
sa sobom i sa Temzom. Sa Battersea sam gledao u veličanstveni
Albertov most, motiv sa razglednice. Omađijan Albertovim sjajem,
poput lunatika sam krenuo ka njemu. Više nisam ni o čemu razmišljao.
Pomirio sam se sa sobom i sa svijetom: što god se dalje desi, biti će
bonus.

Mistično svitanje na Albertovom mostu sam dočekao sjedeći. Nemir
srca i rasplinuta anksioznost, osjećao sam poraz osobnosti:
Kakav sam ja to čovjek? Što me kroz život dovelo tu na Albertov most?
Možda san da se sa njega bacim...Svršiti tako u gradu sjenki...
Vrijeme je za twix. Hrskavo punjenje odjekuje pod mojim zubima i više
manje, to je jedini zvuk koji se trenutno čuje. Skele na obali su puste.
Sjedoh najzad na klupicu do obale i klonuh. U stanju predsna lovio sam
vlastitu glavu da ne pada i trudio se biti budnim. Spazio sam tada još
dvije konture koje su ubrzano forsirale Temzu. Kada su se približili
skoro sam već jasno razaznao da pričaju srpski. Bilaje 1994. godina
i rat je na Balkanu bijesnio. Skupio sam zadnji atom snage i hrabrosti
te sam kada su prolazili pored mene rekao:

-hej momci...

Točnije, Điđi i Dule. Beograđanin i Kraljevac. Rekao sam im tko sam i
odakle sam. Odveli su me u Mcdonalds i tamo sam uz royal with cheese
doznao za tu sretnu priču o Home benefitu i Income supportu.

a kad je mene karta krenula...!?

ponedjeljak, 14.10.2013.

OLD BROMPTON ROAD

Mrak se dobrano već bio spustio na Old Brompton road i pratio
memonotoni zvuk kotačića torbe. Uzalud! Nema tog hostela.
Nema. Na tom broju je pizzeria Mario's. Već su me i lokalni
ljudi počeli gledat s podsmijehom...mislim da sam jedno 17
puta prozujao s tim kotačićima uzduž i poprijeko...

Dokopao sam se nekako Earl' s Courta i odsjeo u hostelu
Mannor. Dijelim sobu sa petoro Australaca, sa 2 Egipćana i
sa jednim starim Škotom kojega svi izbjegavaju. McGraw.
Ima ogromnu, yorkshirsko-bijelu miješinu koju napinje dok
leži te cijelu noć ispušta vjetrove.

Ujutro gledamo Frankie and Johnny na SKY kanalu u blagovaonici.
Engleski doručak: kobasica, jaje, grah i debelo rezana slanina.
Čitam u nekakvom besplatnom guideu da ja na Gloucesteru u
nekom vrtu napuštene kuće iskopano 6 tijela djevojaka. Pomišljam
na McGrawa.

Kada tonete u Londonu, on nije nimalo privlačan:
sav taj sjaj namijenjen je nekom drugome. Nekome sa novcima.
Svojih 400 funti potrošio sam vrlo skoro, a posao nije bio ni na
vidiku...

Na novembarsku nedjelju sam gledao prosjaka u parku i sjeo do
njega, ponudio ga twix čokoladom. Tražio sam ga savjet, al sve
što je uzmogao reći bilo je:

-misliš li da bih bio tu da znam bolje?

Od sutra me čeka klupica nasuprot njemu...
Grozničavo sam zatim prebirao žute stranice ne bih li uočio išta
hrvatsko, jugoslavensko...bilo što i bilo koga!

Aha-Croatin catolic church, SW 8.

-Halo, da li je to hrvatska crkva u Londonu?
-Jest, izvolite...
-Ja sam iz Hrvatske i malo sam zapeo u Londonu, nemam gdje sutra...
-Izvinite gospodine, ali mi nismo tu za takve stvari...
-Ali molim vas-ja bih došao do vas-treba mi samo prenoćište...mogu
-Ne. Nemojte dolaziti. Do viđenja moramo prekinuti razgovor.

Blješte svjetla jurećeg grada u offu izloga ispred kojeg pušim i mrzim
sebe u tom gradu koji ne da blizu. Gledam ekipu u pubu i tamnopute
prostitutke u prolazu. Jedna od njih me pogledom premjeri i bude mi
drago i smiješno u isti čas...i tužno. Odjednom svjetli samo još izlog
seven elevena pod teškim,metalnim rešetkama. Iz metroa dokulja
sada već poznati miris grada u noći...

nedjelja, 13.10.2013.

ponekad ja...

bura je očistila nebo za mliječni put. lišće rumeni kao vremešna usidjelica nakon komplimenta.
zrak upada kroz škure i negdje u njemu nestaje kontura dima cigarete. čujem rijetki, noćni promet
i lavež promuklog poentera. na zavjesama mickey mouse, blijed od ariela, ali veseo. pomalo mi je
nalik s tim ušima. noć na zemlji protiče u spontanim digresijama o prolaznosti kojoj zahvalan,
prihvaćam ishod.

jutra stižu u zamasima. uz prodorno štektanje kolonije svraka. jutro stiže užurbana lica...
ponekad turobna misao zamijeni onemoćalu poletnost i zapleten među kavama i metežom,
u cekeru donesem zajutrak. dimljenu "zdenku" i buhtlu od višanja.

...a zapravo me i nema na tim šalterima ,rubrikama i u redovima.
...a zapravo me nema na vijestima, na utakmicama i obljetnicama.

nema me na izložbama, nema me u čestitkama.

sunce je granulo sred pozne jeseni i kao da sam u toj pukotini nad morem
ugledao karavanu oblaka.

utorak, 08.10.2013.

bložni fasanac pun kalorija!

ne,ne...nisi bloger ako te bar 5 blogova nema pod blokadom!

hahhhaahahah znate one situacije kad se zakače 2 blogera, a
vi ste dobri s oboje pa onda važete komentar da oboje nekako
iskulirate?

recimo, obično se zakače ateistica i vjernik i šta sad?
iz svih tih sukoba mišljenja i stavova ništa nije toliko točno kao
konstatacija da je istina ta koja prva fasuje.

zašto imamo tolike subjektivne blokade u sebi da ne možemo
sagledati srž stvari? dovoljan je mali napad na nas da ,braneći
svoju kožu, upadnemo u neželjenu kantu brokava...

jer čemu se s nekime slagati za cijenu čitanosti?
prodati ideale za komentare?
za komentare ginu budale, da parafraziram jednog wanna be
pjesnika.

anyway, na kraju se ipak najpametnije izvući iz svih sukoba.
ne zamjerati se. igrati svoju igru i čekati Warholea da kao
pravi Drella, izađe iz kovčega i objavi:

rekli su mi da će mi blog postati čitan ako se zakačim s nekim...
hmmm,baš me zanima;)

nedjelja, 06.10.2013.

slatka trulež u bojama

Klinč jeseni i zime.
U zraku melankoličnog popodneva prepoznajem miris iz ulice s
knjižarama. Pitomi mrak kroti hladnoću koja pokazuje prve mliječne.

Majke s djecom kupuju blokove za likovni odgoj. Ostatak love
dostatan je za pokemon lizaljku i listić express lutrije.
Rumena Mara postavlja alternativu:

-Mape s kolažom ili bez?

Gubim sebe u tom sumraku koji je pun mirisa iz djetinjstva.
Da li je to onaj lampion pod kestenom sa neonskim plaštom za
bistu Mate Balote?
Košarkaška utakmica na drugom programu u kišnje subotnje popodne,
pred čajanku, Rabotnički-IMT?
Simpatija iz klupe, zamijećena u prolazu. Stidljiv pogled, ukršten
u staklu izloga?
Miris svježeg hamera i korica mape?

Možda je to, ono što te cijeli život ganja, svaku jesen pred njezin
dostojanstveni kraj?
Njen miris i okus, slatka trulež u bojama.

life is file

bog up your life:

odljepi to biće koje si stvorio prema liku svome...
prigrlio ga kao prvorođenca
i odmaknuo se kad je pokazao slabosti.

spice up your file;

prepustivši ga kijametu dešavanja,
oskvrnut pod svjetlom tovljenja,
zurivši akrofobično u lakoći etera,
on je silu teže zamjenio duhovnim
varkama.

life is file,
nothin set and all to be done
za danom

pokorno u nadi sretnemo se
nedjeljom.

subota, 05.10.2013.

NA NEDU

Na jednoj INA crpki su mi uručili besplatni primjerak ženskog magazina «Extra».
Došavši kući, osjetio sam jednu od onih tzv. spontanih erekcija. Dohvatio sam «Extru»
i krenuo na wc sa jasnom namjerom da se samozadovoljim. U mnoštvu slika više ili
manje značajnih žena, izabrao sam Nedu Arnerić. Sad se ja pitam, da li je to perverzno?

Zašto baš "na Nedu"?

Mogao sam recimo odabrati Vlatku Pokos, Ivu Majoli, Josipu Lisac, Michelle Pfeiffer,
Victoriu Beckham, Nicky Hilton, Lanu Klingor, Moniku Kravić, Angelu Merkel ili jednu od
bezimenih manekenki sa revije za Liscu. Manekenke sam odmah odbacio. To je također
jedan od fenomena zbog kojih sam pomalo zabrinut za sebe, a tješim se da je u biti svaki
muškarac takav: Odbijam ono što jest seksepilni establishment, a s druge strane maštam
o 45-godišnjoj, buckastoj susjedi koja jest jebozovna na neku vrlo čudnu foru, na neku balkansku foru…
vrlo lako je mogu zamisliti kako stenje dok ju nekakav Zvonko Lepetić gnječi o tarabu dvorišta u
srednjoj Bosni. Istina je da su brojna pokoljenja u bivšoj Jugoslaviji seksualno odgajana na eksplicitnim
scenama iz partizanskih filmova u kojima je seks često bio prikazivan kao nasilan. Što to govori o nama
iz sedamdeset i neke?

Dan danas pamtimo Batu koji će «najpre da bije, a onda će da kara» ili silovanje Mire Furlan.
Nama treba upravo Neda Arnerić jer Angelina Jolie je odrezala sise.

četvrtak, 03.10.2013.

seksmašinka

Mašinka Rumunjka s ručkom
Ciganka garava Zastava (nepogrešiva;)
heklerica boforuša
winchester slima
dark horsuša
karabina

pa pa pa pa pa pa pa pa pa pa pa...pa pa!

Jedna Nora Argentinka
deblja od Berte
Orgulje-Staljinove...Katjuše

tčuuuuupffffff tčuuuuupfffff, tčuuuuupfffff

Namjena:

Jebanje keve neprijateljskoj živoj sili.


Autor se u pjesmi začudno propitkuje o potrebi da se terminologijom tipiziranom
za žensku nominologiju, krste oružja u vojno tehnološkom šifrovniku.

taj vječni objekt žudnje!?

"Sloboda je žena, uzmi je!"

J.B.Š.

Možeš biti savršeno ružan i glup i bahat i nemaran, neuredan,
možeš smrdjeti, drogirati se, alkoholizirati, biti grub i odsutan,
možeš biti lažac, drznik, komunjara, ustaša, četnik...

sve će ti se oprostiti...sem spolne nemoći.

U trenu kada tvoj penis dotakne objekt za kojime žudiš,
kada u koktelu sluzi osjetiš taj slatki vonj...
kada prodreš u to biće

budi čvrst, agresivan i zao jer...

pusti priče (Snježana;)...

pusti sad šetnje uz nasip, razgovor o režijama
ili networško lajkanje

i pusti tog psa!

jebo te on!

(da te jebo;)

utorak, 01.10.2013.

KAD MIKI KAŽE DA NE VALJA

U naslovu referencija ide na račun dokumentarnoga filma kojeg
sam upravo pogledavši, odlučio ocijeniti parafrazom naslova.
Masa sličnih filmova je snimljena i u svijetu i u nas po provjerenom
konceptu:

red rijetkih izvedbi, red svjedočanstava protagonista, pokoja anegdota.

Od sličnih uradaka izdvojio bih recimo, "Kao da je bilo nekad" potresan
film o EKV-u i o beogradskom novom valu. Što zamjeram "Mikiju"?

U prvome redu nedorečenost zbog koje je i na kraju ovoga filma, lik
Branimira Štulića još uvijek ostao dalek, neistražen te sa razočaranjem
zaključujem da o Džoniju nisam doznao ništa što već nisam znao i sam.
Najznačajniji pjesnik yu rocka (poslije Mladenovića;), vlaški je tip koji je
prekomandom svojega oca, vojnoga lica, iz Nina onomad priehao u Zg.
Kako je kao mali došao u grad, morao je samome sebi dati nadimak.
To je činjenica.

Njegovo društvo u kojemu je kao klinac kružio, skupina je frikova i
osebujnih "usamljenih marginalaca". U filmu govore Čera iz Kavkaza,
Kipo vlažnih očiju, Mirna koja poznaje neke ljude...Od svih koji govore
o Džoniju, možda ga najbolje opisuje majka Đoke Anarhiste:

-ma baš je bio fino jedno dijete...eto tako...

Problem se u filmu dešava kada se pomalo pretenciozno kreće povezivati
priča o Džoniju sa tadašnjim real-političkim kontextom.
Džonijevo proročanstvo u Sarajevu 1989. je pomalo nepotrebno dočaravati
montažom snimaka iz Sarajeva u plamenu. Džonijevo društvo pomalo je
otužno i prenaglašeno nostalgično.

J.B.Š. se otisnuo u bijeli svijet iz kojega se na svoj Balkan ne vraća ni u ludilu.
Film pokušava odgovoriti i na to pitanje. Uvjerljivo ili ne, ali svaki Štulićev poklonik
ima i svoj odnos sa njim. Na jednome zidu ,negdje u Dalmaciji, grafit je glasio:

Johny je bog!

U knjizi Sumrak idola, slovenski esejist Aleš Debeljak odlično proniče u bit
mita o sevdah rokeru, pjesniku nad pjesnicima, pustinjaku i odličnom ritam gitaristi?
Osobno se najviše klanjam onome što je radio na solo albumu Balkanska rapsodija.
U tome djelu, prelomnome, Štulić je zaključio poglavlje Ilijade u svojemu životu te se
prepustio životnoj Odiseji (koju je kasnije u Utrechtu prevodio na arhaični ,štulićevski
jugo jezik. Mislim da se tu negdje krije odgovor na pitanje o tome zašto nas je sve
skupa maestralno odjebao. On je čovjek koji može sutra doći na svoj Balkan i uzeti
lovu da se čovjek usere, ali neće.

Ima ta anegdota o mojem prijatelju Šalketu kojemu je Džoni corner stone svemira.
Predavala nam je hrvatski ta vremešna profesorica Tomić i Šalke je redovito u zadaćnicama
podvaljivao izvrsne kompilacije džonijevih citata. Uvijek je dobijao 5.

primjer: Opis dragog lica

Zoran ima oči tople i vlažne, a kako je kvaran ,vlaški tip smije nam se baca foru, a mi
kao i drugi, pametni i knjiški ljudi u gradu bez ljubavi u sumraku ideja, ufuravamo si istine
crno-bijele u nedjeljnom komentaru koji jasno kaže:

ko ne misli ovako taj kleveće i laže!

Najzad, kad se profesorica Tomić umirovila, nasljedila ju je Adrijana-mlada cura koja je tek
bila završila fax. Na prvi Šalketov pokušaj podvale, odgovorila je drastično:

nedovoljan 1 sa sunčane strane ulice!

Platon tv

RIJEČ TUŽITELJSTVA:

Časni sude, poštovani auditorijume!

U ovoj odštetnoj parnici tužitelj, odnosno, Blogdogg kao fizička osoba,
dokazat će postavku da je svojim rođenjem na ovim prostorima te
stekavši državljanstvo RH, oštećen trajno i da je time neizrecivo loše
prošao u svom životu-jedinome kojega posjeduje.

U prvome dijelu tužbe, časnome Sudu ću podastrijeti materijalne dokaze
o svojoj lojalnosti državi-poreze, pristojbe, obaveze, zakletve i dužnosti.

U drugome dijelu tužbe bavit ću se državom koja je tu moju lojalnost
morala nagraditi ako ne boljim danas, boljim sutra svakako. Zbog nestručnosti,
korupcije, totalitarnog sustava i ostalih slabosti, moja država RH, to nije prema
meni ispunila.

U završnome čitanju osvrnuti ću se na okolnosti u svijetu te predstaviti iznos
svog odštetnog zahtijeva kojega od RH potražujem kao nadoknadu za duševnu
i ostalu bol što moja ljubljena Hrvatska, nije postala razvijena država, a radi čega
su meni ugrožena moja ustavna prava među kojima i pravo na život.


RIJEČ OBRANE RH (odvjetnik Č.P.;)


Časni sude, na djelu je egzibicionistička farsa i očajni pokušaj stjecanja materijalne
koristi. Dokazati ćemo stoga da podnositelj tužbe mora biti svjestan da se stjecanjem
državljanstva, kao i u svakom sličnom odnosu, dijeli i dobro i zlo. Predlažem stoga
momentalnu nagodbu o prekidu procesa.


RIJEČ SUDA: (sudac Z.T.;)

Na temelju optužnog i obrambenog prijedloga ,ovaj Sud sa sjedištem u Zagrebu, dne
01.travnja 2014. odlučio je da tužba ima neke temelje na osnovu kojih bi ovaj sud mogao
izvesti ingerencije. Saziva se stoga porota od sljedećih članova:
Dražen Lalić, Branimir Štulić, Srećko Horvat, Marko Perković Thompson, Nives Celzijus,
Vedrana Rudan, Zdravko Mamić, Mani Gotovac, Miroslav Radman, Anđelko Kaćunko,
Jadranka Kosor i Edo Peci.

Sljedeće ročište koje zakazujem za dan državnosti, pokušat će odgovoriti na to vječno
pitanje čitanjem Platonove Države uz tumač najstručnijih ,neovisnih znalaca. Sud usvaja
Platonove iskaze kao vjerodostojne.