srijeda, 16.10.2013.

Mistično svitanje, Albertov most

2.14 Fulham Bradway, noć je mlada i savršena za šetnju. Pomislim
da ću hodati dok se ne srušim. Zadnjih 75 penija potrošio sam na
akcijsko pakiranje od 12 twixeva. Najisplativija zaliha čovjeku koji
ima još samo ovu noć na kakvom takvom raspolaganju. Cigareta
mi nije manjkalo i uzimao sam trikvaratne intervale u pušenju.

Think positive uz palac pisalo je na izlogu caffe teatra...gle što
propuštam? Grade, zašto si okrutan? Kao, puno bi ti smetao
još 1 bijelosvjetski parazit?

Kada prelazite sa Fulhama na Kings road i na Temzu, London
počinje ukazivati svoje Connan Doyle naličje. Bašte ispred studio
flatova, čudnoga znakovlja po vratima i kapijama i Bromptonskim
grobljem...zadnjim prizorom kojega bi u noći poput takve htjeli
vidjeti...svi vrazi svijeta...

Skrenuo sam naglo i u pravcu Temze sam nazirao dvije konture.
Bobiji u ophodnji. Odjednom mi čak i laknu jer pomislih da je mojoj
kalvariji kraj i da sam kao u kakvome survivoru sada ispao iz showa...
Predat ću se bobijima i oni će me deportirati doma i to će biti to.

Jednu činjenicu o Londonskoj magli:...čini nestajat. Utopi vas ta
pakleno zelena, gusta masa zraka što kulja iz te rijeke...što bi reko
Joe Strummer:

a a a a a aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa

Bobiji su nestali nekud i nisam se pravo ni snašao, bio sam opet sam
sa sobom i sa Temzom. Sa Battersea sam gledao u veličanstveni
Albertov most, motiv sa razglednice. Omađijan Albertovim sjajem,
poput lunatika sam krenuo ka njemu. Više nisam ni o čemu razmišljao.
Pomirio sam se sa sobom i sa svijetom: što god se dalje desi, biti će
bonus.

Mistično svitanje na Albertovom mostu sam dočekao sjedeći. Nemir
srca i rasplinuta anksioznost, osjećao sam poraz osobnosti:
Kakav sam ja to čovjek? Što me kroz život dovelo tu na Albertov most?
Možda san da se sa njega bacim...Svršiti tako u gradu sjenki...
Vrijeme je za twix. Hrskavo punjenje odjekuje pod mojim zubima i više
manje, to je jedini zvuk koji se trenutno čuje. Skele na obali su puste.
Sjedoh najzad na klupicu do obale i klonuh. U stanju predsna lovio sam
vlastitu glavu da ne pada i trudio se biti budnim. Spazio sam tada još
dvije konture koje su ubrzano forsirale Temzu. Kada su se približili
skoro sam već jasno razaznao da pričaju srpski. Bilaje 1994. godina
i rat je na Balkanu bijesnio. Skupio sam zadnji atom snage i hrabrosti
te sam kada su prolazili pored mene rekao:

-hej momci...

Točnije, Điđi i Dule. Beograđanin i Kraljevac. Rekao sam im tko sam i
odakle sam. Odveli su me u Mcdonalds i tamo sam uz royal with cheese
doznao za tu sretnu priču o Home benefitu i Income supportu.

a kad je mene karta krenula...!?