utorak, 31.12.2013.

top događaji iz 2014. !

TOP VIJESTI IZ 2014.

siječanj: RH se odmara od najboljeg dočeka nove u povijesti!

veljača: Ponovo otvoren Goli Otok

ožujak: Joe Šimunić hrvatski kandidat na Eurosongu

travanj: Kate Middleton obukla čednu vestu za lov na lisice. Svijet špekulira je li možda opet trudna!?

svibanj: Željka Markić otvorila blog i time postala prvi vanzemaljac koji je odgovorio na sigurnosno pitanje!

lipanj: Hrvatska posramila domaćina SP na otvaranju!!! 4-1 za Vatrene!

srpanj: Turistička sezona u RH živa pušiona!

kolovoz: Turistička sezona u RH obara sve rekorde! Vraćamo li se u 1989.?

rujan: Ava Karabatić u Vodicama!

listopad: Ankete predviđaju da je pred nama bolna godina zbog rasta cijene boxita u Istočnom Timoru. Stožer traži izbore. Vraćamo li se u 1991.?

studeni: Francusko istupanje iz EU!

prosinac: Hrvatska se u još jednoj godini krize priprema za veliko slavlje i puca im patka!

sve najbolje svima

nedjelja, 29.12.2013.

misa kome?!

Tko zna kako izgleda ta misa za poglavnika? Šta ti možeš izmislit da
njega prikažeš za čovjeka vrijednog mise? Talijani kad bi radili misu
za njega to bi još i razumio-njima je dao sve i odmah. Kao i Švabama.
Školovan kao klinac kod Hodže na nauku, čim se prvi put dočepao
Zagreba dao se u politiku u kojoj je istupao radikalno dok ga nisu šutnuli
u dupe e da bi zgiljao kod Duxa di se motao po fascio kampovima ne bi
li svojih 5 min slave dočekao 10.aprila 1941. kada ga je za vjernost
nagradio Hičo pruživši mu poluge marionetske paradržave Hrvatske u ruke.
Nju je ustrojio tako što je revno provodio zamisli iz naci načertanja o novoj Europi.
Tu se nešto šepurio 4 godine i kada je skužio da duva, tunelima je ko lički
međed pobjegao preko Austrije za Argentinu odnijevši sa sobom nikada
pouzdano utvrđenu količinu uglavnom zlata. Potpisao je deportacije, egzekucije
pokrštavanja i etničko čišćenje u formi genocida te je izravno odgovoran za broj
ljudi koji neću navest špekulacijama u inat.

U svakom slučaju ta je brojka stravična.

U Argentini se krio po mirnim kvartovima Buenos Airesa i čim je došao do daha,
opet je počeo sa ustrojavanjima pokreta s kojim bi se u Hrvatsku vratio za života.
Na njegov omiljeni datum 1957., pucano je na njega dok je ovjenčan lentom
paradirao pred svojim luzerima u Buenos Airesu. Atentat je medijski odjeknuo i
jačao je pritisak međunarodne zajednice na Argentinu da ga izruči FNRJ.
Prebacio se tada u tajnosti k jedinome savezniku Francu u Španjolsku.
Umro je od posljedica ranjavanja 1959.

U biti kad gledaš: ili je srao ili je klao ili je bježao. Ante Pavelić je Hrvat za ga se
iskreno stidjeti svaki put kada kao Hrvat gledate nekom drugome u oči.
Ante Pavelić je osoba zbog koje smo svi u RH plaćali stidom i pokorom od tada
i naovamo. 7o godina mi dokazujemo da nismo ko on i onda...ajmo-misa. nema
te religije koja bi me za njega natjerala stajat mirno i željeti mir njegovoj duši.

Sudeći po svemu što sam od katoličkog nauka usvojio, Ante je trenutno u najužem
krugu pakla i njegovoj duši spasa nema.

četvrtak, 26.12.2013.

Božićna čestitka od kurve iz Minneapolisa

Charlie ja sam trudna i živim na devetoj,
tik do prljave knjižare na Euklid aveniji.
Ne uzimam više dop i ne pijem više viski
moj kit svira trombon vani na pruzi.

On kaže da me voli iako nije njegovo dijete,
kaže da će ga dizati kao sina vlastitog,
dao mi je prsten od njegove majke,
izvodi me plesat svaku subotu noć...

Hej Charlie mislim na te svaki put na stanici
i na briljantin koj si trpao u kosu,
još imam onu ploču, lil Anthony & The Imperials,
neko mi je mazno gramofon...šta kažeš na to?

Hej Charlie skoro poludih kad su digli Maria,
vratila se u Omahu kod svojih staraca,
svako kog sam znala je u čorki il mrtav,
pa se vratila u Minneapolis da ostanem tu...

i Charlie mislim da sam sretna prvi put od nesreće,
i da bar imam onu lovu što smo kršili na dop,
kupila bi si auto koj mnogi ne bi prodali
svaki dan drugi...ovisi kakva sam taj dan...

Hey Charlie zaboga, ako baš želiš istinu,
nemam muža koji svira taj trombon...
treba mi lova da platim advokata
i hej Charlie biću puštena uvjetno na Valentinovo...



(sretan božić svima ;)

ponedjeljak, 23.12.2013.

Sila i mi

Bilo je to 1976. Postajao sam polako svjestan tog šarenog svijeta oko sebe i testirao
ga koljenima, laktovima, čulima. Živjeli smo u starim Bujama, u zgradi nekadašnjeg
đačkog doma koju i dan danas tako nazivaju iako je pola stoljeća prošlo otkad su zadnji
đaci tamo obitavali. Sjećanja na taj period uglavnom su mutna i apstraktna. Sjećam se
jedne naivne i sretne vibre među susjedima, sjećam se starijih cura koje su skakale
lastik u hodniku koji je zaudarao neobjašnjivo trulo, ali pomalo opojno. Taj je smrad toliko
tipičan za starogradske haustore u Istri, on sadrži vonj truleži, mišomora i vlage.
Mutno se sjećam i dečkiju koji bi pljuvali sa zadnjega kata. Tek 1 veliki doživljaj pamtim
nekim neugaslim intenzitetom. Bila je već pala noć i muvao sam se po kuhinji ometajući
majku u njenim rutinama. Veliki ,crni pauk od gume je visio okačen o čavlić na zidu.
Najprije se zatresao, a odmah zatim i pao sa zida. Opće podrhtavanje praćeno nekakvim
zvukom tutnjave zgromilo nas je nepokretne u čudu. Zvuk prirodne sile nad
kojom kontrole nema. Čim je prvi udar utihnuo, stara me zgrabila u ruke i mislim da smo
u ne više od 3 koraka, protrčali sa drugoga kata u dvorište iza zgrade.

Svi su se stanari okupili na tom dvorištu, zapalili vatru i ritualno kroz nju skakali do
dugo u noć. Iz naših se pogleda čitala čudna euforičnost koja nas je uniformirala
u tribalni osjećaj zajedništva. Po prvi put sam u životu shvatio koliko je čovjek
prilagodljivo biće. Okupivši se oko vatre iščekivali smo daljnji scenario noći.

Potres je naišao još dvaput u mahovima, ali nisam ga se više bojao jer oko mene
su bili ljudi, pomalo suludi od straha, ali odlučni da se obrane. Bila je to svojevrsna
skupna terapija za sve nas. Nikada više ja nisam pomislio da bih u srazu s prirodom
imao šanse.

Taj susret sa istinskom silom ostao je zabilježen u mojoj svijesti kao mistična slika sudnjega
dana koji se desio ipak nije, ali...

ostao je taj pec pec po prstima od majke prirode koja se povukla nazad u svoj jezivi muk.

nedjelja, 22.12.2013.

Vidjeh čak i sretne Rome...

Claudio Lolli, relativno manje poznati bolonjski kantautor i sveučilišni profesor,
apsolutno me oduševio svojom poetikom koju bih ovim prijevodom podijelio
sa vama...



Istina je da ne uspijevamo vidjeti svjetlo s prozora
jer noć uvijek pobjeđuje dan, a noć krv ne stvara,
Istina je da naš zrak postaje sve više cura
i čini trkat za njom na cestama bez izlaza,
Istina je da ne uspijevamo pričat
i da pričamo uvijek puno...

I da, pljujemo na pod kad ugledamo proći
kakvog grbavca, brojku 13 il pijanca...
il kad ne želimo ugroziti divni ekvilibrij
jedne mrskosti bez kraja jedne sreće bez gorega,
i tako je,ne želimo platiti krivnju što nemamo krivnju i da nam je draže mrijeti,
rađe nego spustiti obraz, da, tražimo ljubav uvijek u naručju krivom.
Točno, ne želimo mijenjat našu zimu u ljeto i da, pjesnici nas plaše
jer pjesnici previše miluju grbe,
vole miris oružja, mrze kraj dana
i nek pjesnici otvaraju uvijek taj prozor iako odlučimo da prozor je krivi.

Zbog nas je rodna ta zemlja,
mi koji trpimo
bolesti sna i malariju,
mi pobiremo pamuk, rižu i žito,
mi sadimo kukuruz,
na cijeloj uzvisini,
mi ulazimo u šume, krotimo savane,
naše ruke sežu svakim danom sve dalje.

Od nas potiču oteta blaga svijeta
zbog kojih sva ostala ostaju favoriti

i mi smo mi
zbog kojih je lijep mjesec
od našeg života
prekriven krpama, stijenjem i staklom,
onaj život kojeg nam odavna niječu,
poput uvrede
ili pauka u sobi
uzmimo ga nazad, uzmimo ga cijelog,
vratimo si život,
zemlju, mjesec i dostatnost.

Istina je, da se ne kužimo i da ne pričamo istim jezikom nikad.
I plaši nas mrak, plaši svjetlo i istina, imamo tolko toga za učinit što ne činimo nikad...
Istina, cesta je često nalik paklu,
glas u kojem ne uspijevamo ostati skupa,
gdje nikada ne prepoznajemo svoju braću.

Istina je da pijemo krv naših očeva i mrzimo naše prijatelje i sve naše žene,
al ja vidjeh čak i sretne Rome naganjat se, vodit ljubav i kotrljat se po podu,
Ja vidjeh čak i sretne Rome na glavnome trgu pjane
od lune, osvete i rata...

petak, 20.12.2013.

Vidjeh čak i sretne Rome...

Claudio Lolli, relativno manje poznati bolonjski kantautor i sveučilišni profesor,
apsolutno me oduševio svojom poetikom koju bih ovim prijevodom podijelio
sa vama...



Istina je da ne uspijevamo vidjeti svjetlo s prozora
jer noć uvijek pobjeđuje dan, a noć krv ne stvara,
Istina je da naš zrak postaje sve više cura
i čini trkat za njom na cestama bez izlaza,
Istina je da ne uspijevamo pričat
i da pričamo uvijek puno...

I da, pljujemo na pod kad ugledamo proći
kakvog grbavca, brojku 13 il pijanca...
il kad ne želimo ugroziti divni ekvilibrij
jedne mrskosti bez kraja jedne sreće bez gorega,
i tako je,ne želimo platiti krivnju što nemamo krivnju i da nam je draže mrijeti,
rađe nego spustiti obraz, da, tražimo ljubav uvijek u naručju krivom.
Točno, ne želimo mijenjat našu zimu u ljeto i da, pjesnici nas plaše
jer pjesnici previše miluju grbe,
vole miris oružja, mrze kraj dana
i nek pjesnici otvaraju uvijek taj prozor iako odlučimo da prozor je krivi.

Zbog nas je rodna ta zemlja,
mi koji trpimo
bolesti sna i malariju,
mi pobiremo pamuk, rižu i žito,
mi sadimo kukuruz,
na cijeloj uzvisini,
mi ulazimo u šume, krotimo savane,
naše ruke sežu svakim danom sve dalje.

Od nas potiču oteta blaga svijeta
zbog kojih sva ostala ostaju favoriti

i mi smo mi
zbog kojih je lijep mjesec
od našeg života
prekriven krpama, stijenjem i staklom,
onaj život kojeg nam odavna niječu,
poput uvrede
ili pauka u sobi
uzmimo ga nazad, uzmimo ga cijelog,
vratimo si život,
zemlju, mjesec i dostatnost.

Istina je, da se ne kužimo i da ne pričamo istim jezikom nikad.
I plaši nas mrak, plaši svjetlo i istina, imamo tolko toga za učinit što ne činimo nikad...
Istina, cesta je često nalik paklu,
glas u kojem ne uspijevamo ostati skupa,
gdje nikada ne prepoznajemo svoju braću.

Istina je da pijemo krv naših očeva i mrzimo naše prijatelje i sve naše žene,
al ja vidjeh čak i sretne Rome naganjat se, vodit ljubav i kotrljat se po podu,
Ja vidjeh čak i sretne Rome na glavnome trgu pjane
od lune, osvete i rata...

srijeda, 18.12.2013.

kozmička ovrha

di ste blogeri!

iako sam nastojao držat ekvilibrij, istog sam zapio usput i prošao
još jednu fazu preispitivanja svojih stavova glede ovog života
koji je očito oduvijek bio sranje, ali je poneka bajka učinila da
tako ne izgleda na prvi pogled jutra, a taj je bar znao sezati
unedogled.

Znao sam toliko bit opčinjen ovim svijetom oko sebe:

Krojiti svijet po mjeri svojeg oduševljenja istim, pružiti mu neku
novu dimenziju...dimenziju razgaljenog sebe...znao sam svojim
raspoloženjem nuditi jednu sliku dostojnu te planete sa koje je
jedino energija bitna jer mi se iznad svega obožavamo

kurčiti u svemiru:

pričati priče o nepostojanom
i zamišljati vječnost kao prostor u kojemu ima dovoljno mjesta
da i laž postane istinom...raspršeni u beskrajnim šiframa,
pronašli smo najzad čak i sve te jedinice sustava s kojima
ćemo izreć neizrecivo

i sa kojima pljunuti na svetinju

jer ne postoji svetinja u našemu biću,

svetinja se nije desila i

ako me pitate, tu sam bliži orijentalnom konceptu bitka i smatram

da se nijesmo tvorili za to...o ne!

što?

što znači naš doprinos u milijunskoj brojci istrebljenja?

što znači tvojih 100 blinkera za udicu u jednoj smjeni na pokretnoj traci?

što znači tvoj No passaran...tih i promukao na nekom statusu il postu?

zapamti prijatelju...uvijek će te kotač gaziti, mljeti, mrviti na situ

i poslije će tebe čovjek još i manji prolaziti ispod zvijezda.

vrijeme je da si oprostiš sve svoje poraze.

četvrtak, 12.12.2013.

NAŠE VODE MLIN

Posljedice društvenoga razdora sve su vidljivije kako vrijeme grabi, a na
vidiku nema dobrih vijesti...

Pričao sam tako jutros sa jednim prijateljem koji se na mrežama jasno i
nedvosmisleno izjasnio kao glasač ZA na minulom referendumu. Ništa
posebno agitirao, tek je na jednom statusu poručio da će glasati ZA.
Rezultat: 4 razvrgnuta prijateljstva (i to ne samo virtualna).

Je li to bio cilj, gospodo?

Povjerio mi se razočaran i vidno pogođen činjenicom da ga je stav koštao
prijateljstava. Iako svjestan da ni jedna isključivost ili zadrtost ne vodi u
dobrome pravcu, prijatelj je prodao sve što ima i odlazi u Indiju.

Nisam s njime debatirao o njegovom uvjerenju, ali obratio mi se kao jedinome
PROTIV koji mu je ljudski iskomentirao da poštuje njegovo mišljenje.

I zato nije pravo sve glasače ZA odmah častiti epitetima jer u demokratskoj
utakmici mišljenja se priznaju.

Iskreno se nadam da i opcija ZA dijeli mišljenje sa mnom ;)

subota, 07.12.2013.

aj hed a drim!

Noćas sam sanjao o svijetu 2146. Djeca čim se rode će tada dobijat kartice za trajanje.
Svime će upravljat agencija za te kartice koja će ti isključit trajanje kad ti istekne kartica.
Cijeli život ćeš skupljat bodove za krcat karticu potomcima.
U bodove će ti se priznavat dobra djela, rad i vibra.
Ukoliko u prvih 18 godina jedinka ne učini dobro djelo, bivat će uklonjena.
(ovo bivat nije gramatička greška).

Da li nas zaista brine na što će svijet ličiti 2146.
Svijet neće biti bitno drugačiji te godine koju će obilježiti procvat afričke ekonomije,
povlačenje SAD-a sa globalne scene i Putinov konačni pad.

Te godine Nobela za fiziku dobit će Danac Olaf Lerby za konačno rješenje bezbolnog
odstranjivanja plastike sa planete.

U Hrvatskoj će 2146. biti odobren prvi gay brak. Na vlasti će biti stranka znakovitog naziva:
HDZ SDP-hrvatska demokratska zajednica - stranka demokratskih promjena.
BDP će biti u padu za 0,2 %. Dinamo će napokon, prezimiti u Europi.

Premijer Hamed Bangoura ukazom će rehabilitirati Nadana Vidoševića, neshvaćenog vizionara.

...i čak će i tada

Hajduk živjet vječno!

ponedjeljak, 02.12.2013.

NEČIJA BITCH VEČERAS

-E neka im se stalo na rep! Oćete moj kurac!
-Pajs...O čemu ti to?
-Šta je? Da se nije i tebi omilio kurac pa š mi sad mahat duginim bojama ovuda?!
-A to...
-Pa čovječe di ti živiš!? Pa njih u našem gradu ima već 300!?
-Pa šta?
-Pa epidemija jebote!
-Hmm...pa znaš kako se kaže: Ko kaže da smo mi pederčine, oca mu u vrh guzice
jebem!

Nimalo pod dojmom prethodnoga razgovora, napuštam kafić razmišljajući o tome
hoću li uzeti burek u pekari ili se natjerati da iskombiniram paštu karbonaru sa
vrhnjem koje je opasno koketiralo sa rokom trajanja svršivši najzad u smeću koji
sat kasnije zajedno sa masnim ostacima tijesta za burek.

Ravnodušno sam buljio u koeficijente na ekranu i čekao da poplavi prvi par koji je
te večeri dobro krenuo. Još je ponešto krenulo dobro...trebala je to biti jedna
sasvim dobra i zaokružena večer. Poziv prijatelja u novootvoreni klub iako mi je
na trenutak u fb prepisci pomalo i zasmetala ta učestalost smajlića u konverzaciji.
Sjetim se tako opet tog podatka kojime je manipulirao Pajs i priznajem...300 ljudi?
Za naš gradić od jedva 10 000 ljudi? Nije li to malo previše? I napokon, tko su ti ljudi?
Ja ih zasigurno i poznajem? Ma to su nekakvi dripci na bombonima ,ko zna kakvi su
to tipusi?

Upalim tekmu, frajer taman zabio gol, prilazi mu suigrač i nježno ga pošlata. Protrljam
oči. Večer je počela mirisati na pedersku namještaljku...u hodniku sam prilikom izlaska
nabasao na susjeda čiji mi se pogled ni u djetinjstvu nije sviđao...šuškalo se nešto o
njemu u zadnje vrijeme...navodno mu dokazuju šeranje čudnih sightova...

Klinci promrzli pod kestenom slušaju s nečijeg i phona nekakvog bugarskog cajkera
koji je navodno derpe-kažu klinci:

-Al dobro pjeva!

Ostatak večeri sam proveo u tom underground industrial klubu plešući mimo polupraznih
separea. Nije mi trebalo puno da shvatim da je moj frend nečija bitch večeras. Ambijent
izrazito vampirski. Vidio sam njihov inat u očima. Na mjestu u kojemu su bar na tih par
sati svoji, slobodni, priznati, oni plešu i vode nekakvu šegu za koju se momentalno osjetih
prespor i vidno nezainteresiran.

Putem doma sam razmišljao o frendu i o ostalima koje sam zatekao večeras u klubu.
Poznavajući skoro svakoga od njih, ne mogu pronaći nikakav zajednički nazivnik za sve
to skupa. Na ulici više nije bilo nikoga. Čuo se tek neki udar vjetra o okna i šuštanje zadnjeg
jesenjeg lišća.

nedjelja, 01.12.2013.

Bakutaner pop

Uz sporadične rafale bure, prolazi u miru referendumska nedjelja u mojoj mikrolokaciji.
Nakon kahve u društvu dvoje frendova prilazimo biralištu i za ludo čudo, promet je
gust. Opća mobilizacija savjesti na ovom maskembalu društva koje 50 milijuna kuna
plaća svoj face lifting ili oronulost.

Mislim se, možda i jest to prava cijena.

Na stepenicama škole susrećem desnog agitatora kako prati i 6 starica, kojima pridržava
štapove i borše.
Ta mi se slika najviše uvukla u dojam o ovom refu.
Ukoliko nakon ovoga, Hrvatska pokaže svijetu svoju tamniju stranu, biti će to zbog
organizacije. I dok su se naprednjaci vodili svačijim humanizmom ponaosob, desnica
je ustrojavala kontingente glasova.
Išlo se tu na provjerenu metodu populizma-istog onog iz 2000. kada se Sanader kleo u
Gotovinu, a čim je došao na vlast, Šeks ga je lociravao, uhićivao, transferirao i sudio.

Prema tome iako ste desničar, danas nemate to pravo dati ZA nekome kome je to bitnije
nego isti taj novac kanalizirati u zdravstvo. Ukoliko Vam je istinski stalo do Hrvatske.

Volio bih da europska štampa sutra ujutro piše o novom, naprednijem licu Hrvatske koja
se otrgla reakciji.

ali...u pogledu na agitatora, shvatio sam-ova bitka je davno izgubljena...