Claudio Lolli, relativno manje poznati bolonjski kantautor i sveučilišni profesor,
apsolutno me oduševio svojom poetikom koju bih ovim prijevodom podijelio
sa vama...
Istina je da ne uspijevamo vidjeti svjetlo s prozora
jer noć uvijek pobjeđuje dan, a noć krv ne stvara,
Istina je da naš zrak postaje sve više cura
i čini trkat za njom na cestama bez izlaza,
Istina je da ne uspijevamo pričat
i da pričamo uvijek puno...
I da, pljujemo na pod kad ugledamo proći
kakvog grbavca, brojku 13 il pijanca...
il kad ne želimo ugroziti divni ekvilibrij
jedne mrskosti bez kraja jedne sreće bez gorega,
i tako je,ne želimo platiti krivnju što nemamo krivnju i da nam je draže mrijeti,
rađe nego spustiti obraz, da, tražimo ljubav uvijek u naručju krivom.
Točno, ne želimo mijenjat našu zimu u ljeto i da, pjesnici nas plaše
jer pjesnici previše miluju grbe,
vole miris oružja, mrze kraj dana
i nek pjesnici otvaraju uvijek taj prozor iako odlučimo da prozor je krivi.
Zbog nas je rodna ta zemlja,
mi koji trpimo
bolesti sna i malariju,
mi pobiremo pamuk, rižu i žito,
mi sadimo kukuruz,
na cijeloj uzvisini,
mi ulazimo u šume, krotimo savane,
naše ruke sežu svakim danom sve dalje.
Od nas potiču oteta blaga svijeta
zbog kojih sva ostala ostaju favoriti
i mi smo mi
zbog kojih je lijep mjesec
od našeg života
prekriven krpama, stijenjem i staklom,
onaj život kojeg nam odavna niječu,
poput uvrede
ili pauka u sobi
uzmimo ga nazad, uzmimo ga cijelog,
vratimo si život,
zemlju, mjesec i dostatnost.
Istina je, da se ne kužimo i da ne pričamo istim jezikom nikad.
I plaši nas mrak, plaši svjetlo i istina, imamo tolko toga za učinit što ne činimo nikad...
Istina, cesta je često nalik paklu,
glas u kojem ne uspijevamo ostati skupa,
gdje nikada ne prepoznajemo svoju braću.
Istina je da pijemo krv naših očeva i mrzimo naše prijatelje i sve naše žene,
al ja vidjeh čak i sretne Rome naganjat se, vodit ljubav i kotrljat se po podu,
Ja vidjeh čak i sretne Rome na glavnome trgu pjane
od lune, osvete i rata...
Post je objavljen 20.12.2013. u 21:17 sati.