utorak, 11.02.2014.

JOŠ JEDNU ZA PUT

F.Sinatra-Blogdogg




u Kvarat do 3
i nema ni pasa
osim dvojice nas
pa sjedni tu Joe
imam malu priču
trebo čuti bi to...

mi cugamo druže
i od fajronta duže
u brief epizodi,
stavi jednu za moju malu
i još jednu za put...

redoslijed kužim
kovanicu u džubox
gurni u stroj,
osjećam se ružno,
aj stavi nešto lagano i tužno...

mogu reći ti još,
al moraš biti odan kodu svom,
natoči jednu za moju malu
i još jednu za put...

i nikad se ne zna,
al pajdo ja sam ti pjesnik
i imam mnogo toga što reko bih
i kad sam težak, molim te saslušaj
dok ne kažem sve

i tako to krene,
i Joe znam da ti se žuri zatvorit
pa svaka ti čast!
nemoj kaj zamerit
što davim te ja,

al tu bol što me ganja
ja moram zaranjat
il će uskoro puknut
i zato natoči za moju malu
i još jednu za put...

ponedjeljak, 10.02.2014.

znam!sjetio sam se!

Laž ne postoji!
Najveća laž o laži je laž sama!

To znači...ako Vam neko i neiskreno hvali post pa se poslije pokaže
da je srao-ali ono što je srao nije bila laž-unatoč njegovoj namjeri
koja jest-lažna u startu.

Kao u Rukama Ranka Marinkovića, najbolje će biti da dvaput izvrnemo
sve skupa: projekcija pred nama možda je površna. Možda u životu
treba sačekati i puštati motive da se otkrivaju u raznim svjetlima.
Živimo u svijetu kojega često nismo svjesni i ne znamo ga izrazit
onakvim kakav jest dok se mijenja nemilosrdno brzo i ostaje isti u biti
ili ne nužno...

Unaprijed uvučeni u priču marširamo stavovima u vasioni mišljenja.
U bestežinskom svijetu ideja uzalud ćemo tražiti formu i ne zato jer
forme nema...

Tragove želimo zametnuti. Pojmove raščlaniti. Esenciju sisati.

Sve ostalo zaboraviti.

petak, 07.02.2014.

JAZO

Dan danas ne znam u kojem sam to od dvaju kontexta prvi puta čuo riječ jazavac.
Osim onoga što ta riječ zapravo znači, ista se dodjeljivala posprdno i njome bi bio
nagrađivan kao nadimkom, momak koji je bio najtrapaviji nogometaš od sviju klinaca
koji smo danonoćno naganjali tango loptu na asfaltu. On je bio Jazo i kao takvome
mu se i pristupalo.

U mojoj je generaciji Jazo bio uzorak vrijedan divljenja i pažnje. Prvi je dolazio na
treninge, zalagao se, zadnji odlazio, pomagao oružaru, ljevao čajeve u plastične
čaše...ali sa loptom se karmički zakrvio. Kao od kakvog kamena su se od njega
odbijale lopte, a stilom neizlječivo tvrdim, kozmički je bio predodređen za beka.
I unatoč tome što bi puno pretrčao, to bi obično bilo obrnuto proporcionalno učinku.
Stvar je time bila gora što je i kao persona bio prilično komičan u svemu tome.
Trenera je prošlo tu svakojakih i nije svaki bio naročiti pedagog pa su ga često
cimali. Vrhunac je bio u doba čika Šive. Stizali su nam tog jutra naši vršnjaci
Rovinježi na noge, a nas došlo taman 11 uključujući, naravno, Jazu. Šivo se
hvata za glavu i pada u očaj! Nema nikoga na klupi! Snimi Jazu i povuče potez
koji je istoga primorao da zauvijek odustane od nogometa. Šivo je ,naime, odlučio
istrčati sa desetoricom i Jazo nek ostane na klupi!?

Ako ikad skužiš da tvoja ekipa igra rađe s igračem manje nego da je kompletna s
tobom-to je već vrlo izvjesni signal da bi mogao razmislit o promjeni sporta. Jazo
je razdužio kopačke u ganutljivoj sceni i zaputio se doma. Nismo ga čak ni zadirkivali,
koliko god bili zlurada dječurlija koja je nemilosrdno kažnjavala svačije slabosti.
Jazo je prekrižio nogomet i upisao se na rukomet i ne bi vjerovali...

bio je jednako loš kao u nogometu. Možda i gori, ali dan danas kao middle ejdžer
on igra taj rukomet u veteranima i naravno da se s vremenom naučio nositi sa
svojim ograničenjima i smisao sna o sportu i vjeri u uspjeh nimalo ne jenjava.

Često sam u životu imao dvojbe oko Kubertenizma i znao sam cinički gledati
na to pitanje. "Važno je učestvovati" sam doživljavao kao utjehu za luzere.
Cijenio sam spektakl, uzdizao talent i vještinu kao jedini smisao igre.
Jazin slučaj, međutim, uvjerio me u suprotno.


Jazo never quit u biti nije uopće trapav-dapače, izrazito je motoričan i teško
savladiv u borbi. Zašto smo po njemu zvali antitalente blog te pitaj...
Pogledajmo sada zajedno ,braćo i sestre, ovaj prigodni filmić o našemu
današnjem junaku koji obitava i u našim šumama. Čuvajmo našeg Jazu!

POČELO JE POČELO! :)

Slušao sam sad puste teorije o onome što se spontano desilo u Bosni i stvarno sam na moment povjerovao da je krenuo val koji se neće moć zaustavit i koji će natjerat strukture moći na kapitulaciju. Bosanci su sposobni za to. O jesu! Možda i nitko u Europi nije za to sposoban kao raja iz srca Balkana.

Srbi isto. Ne znam kako stoje sa time danas, al znam da su cijele 90-te proveli na trgovima sa Slobinom kevom na ustima i s molotov koktelom u ruci. Krenuli su 9.marta 91. i bili su konstantno na ulicama dok ga napokon nisu istjerali iz jazbine.

E, al znam ja 1 narod koji nema šanse da će to poduzet ni da mu sa 100 slamčica sišete krv. Ima 1 krotki, pasivni i ponizni narod koji je 1 jedini puta skupio muda krenut na svoje vladare od kako se 1991. u vjekovnoj težnji osamostalio. Imao sam čast nazočiti te časne večeri, iako kao svaki Istrijan u Zagrebu, sasvim slučajno (izašao kupit vino i vodku;). Slušao sam Zrinku Vrabec i pomislio:

-Ave Ulrike, pa di si ti do sad?


Dio drugi


DAN KAD SAM PRVI PUT MISLIO DA JE POČELO

Zg, 1991. studeni

Išao sam iz kluba Istrijana doma na prilaz ex JNA(Gjure Deželića) i odem s Ilice pred kino Balkan i Jazovku kad snimim drota sa petokrakom na kapi. Jebote, možda nisam slušao vijesti i ne znam da su martićevci ušli u Zagreb? Koji shiiit!?
Skrenem kad tamo, iz Bogovićeve krene bježat brdo rulje. Stampedo! Drotovi peglaju pendrecima, fasuje se sve u 16. Gledam rulju kako bježi prema Cvjetnom, krenem bježat i ja! pedala bajo!

Odjednom se Zrinko Ogresta pojavi na onoj visokoj stolici i vidno je živčan:

-daj pička mu matrna kolko ćemo još puta ponavljat? aj svi nazad na mjesta!

utorak, 04.02.2014.

ZA KOGA RADIŠ?

Prisilno priveden na taj tulum, piljio je u vrh čaše i odsutno se smijuckao
u bradu pokušavajući svariti vic kojega je upravo reproducirao govornik
Mijo. Vic koji se ticao nekakve dominacije, zaboravivši ga prije nego
čuvši, bio je strašno napadan i nekorektan. Vino je pak, bilo iznimno.
Nekakav robusni plavac usne mu je svezao u mornarski čvor...
Ma šta mornarski čvor? U logorsku vatru!

Takav rezerviran i "s figom u džepu", uskoro je upao u oko agenta iz
osiguranja predsjednika republike. Presrevši njegov budni i sveprisutni
pogled sove na sebi, slutio je nevolju. Uslijedilo je to vječno pitanje:

-Za koga radiš?

Sjeti se tad anegdote koju mu je ispričao djed Vanjuška. Nakon nekog
vremena u Jugoslaviji, kada su se strasti malo primirile, a stari Džugašvili
još bio živ...djed Vanjuška se u to vrijeme po prvi puta susreo nakon 1948.
sa Titom. Sreli su se u Puli na obali Verudele, gledali malo u pučinu i tada
je Tito prekinuo taj neugodni tajac pitanjem:

-Vanjuška, radiš li još za Ruse?

Djed Vanjuška je zabacio pljosnati kamen da skače po moru i uzvratio:

-a ti?

nedjelja, 02.02.2014.

MAJA

Nevino pjevušenje žene
obilježava trenutak spleena
u nedjeljno jutro
pčelica Maja.

okus tvoje kože
priziva misao da
prilično pogurnut
u ovo jutro
u pratnji zvižduka zaigrane južine
i dalje mislim
da se mala pčela zvala
Maja.