Dan danas ne znam u kojem sam to od dvaju kontexta prvi puta čuo riječ jazavac.
Osim onoga što ta riječ zapravo znači, ista se dodjeljivala posprdno i njome bi bio
nagrađivan kao nadimkom, momak koji je bio najtrapaviji nogometaš od sviju klinaca
koji smo danonoćno naganjali tango loptu na asfaltu. On je bio Jazo i kao takvome
mu se i pristupalo.
U mojoj je generaciji Jazo bio uzorak vrijedan divljenja i pažnje. Prvi je dolazio na
treninge, zalagao se, zadnji odlazio, pomagao oružaru, ljevao čajeve u plastične
čaše...ali sa loptom se karmički zakrvio. Kao od kakvog kamena su se od njega
odbijale lopte, a stilom neizlječivo tvrdim, kozmički je bio predodređen za beka.
I unatoč tome što bi puno pretrčao, to bi obično bilo obrnuto proporcionalno učinku.
Stvar je time bila gora što je i kao persona bio prilično komičan u svemu tome.
Trenera je prošlo tu svakojakih i nije svaki bio naročiti pedagog pa su ga često
cimali. Vrhunac je bio u doba čika Šive. Stizali su nam tog jutra naši vršnjaci
Rovinježi na noge, a nas došlo taman 11 uključujući, naravno, Jazu. Šivo se
hvata za glavu i pada u očaj! Nema nikoga na klupi! Snimi Jazu i povuče potez
koji je istoga primorao da zauvijek odustane od nogometa. Šivo je ,naime, odlučio
istrčati sa desetoricom i Jazo nek ostane na klupi!?
Ako ikad skužiš da tvoja ekipa igra rađe s igračem manje nego da je kompletna s
tobom-to je već vrlo izvjesni signal da bi mogao razmislit o promjeni sporta. Jazo
je razdužio kopačke u ganutljivoj sceni i zaputio se doma. Nismo ga čak ni zadirkivali,
koliko god bili zlurada dječurlija koja je nemilosrdno kažnjavala svačije slabosti.
Jazo je prekrižio nogomet i upisao se na rukomet i ne bi vjerovali...
bio je jednako loš kao u nogometu. Možda i gori, ali dan danas kao middle ejdžer
on igra taj rukomet u veteranima i naravno da se s vremenom naučio nositi sa
svojim ograničenjima i smisao sna o sportu i vjeri u uspjeh nimalo ne jenjava.
Često sam u životu imao dvojbe oko Kubertenizma i znao sam cinički gledati
na to pitanje. "Važno je učestvovati" sam doživljavao kao utjehu za luzere.
Cijenio sam spektakl, uzdizao talent i vještinu kao jedini smisao igre.
Jazin slučaj, međutim, uvjerio me u suprotno.
Jazo never quit u biti nije uopće trapav-dapače, izrazito je motoričan i teško
savladiv u borbi. Zašto smo po njemu zvali antitalente blog te pitaj...
Pogledajmo sada zajedno ,braćo i sestre, ovaj prigodni filmić o našemu
današnjem junaku koji obitava i u našim šumama. Čuvajmo našeg Jazu!
Post je objavljen 07.02.2014. u 20:59 sati.