utorak, 27.01.2015.

Sizifu u čast

Grčka je pradomovina Europe. Mediteran u izvornom, arhaičnom izdanju. Čak i kada bi odvojili antički period i sve što je helenska kultura ostavila Europi u nasljeđe, ostala bi novogrčka povijest i kultura kao jedna priča o temperamentnoj naciji sa juga Europe. Pa čak iako povijest ni po čemu ne upamti Tziprasa, ako dotični ne smogne odgovornosti i snage povesti Grke u taj paneuropski marš protiv ugnjetavača, Grčka će ostati izrazito neuralgična točka, polazište sa dubokim ishodištem u civilizaciji. Grčka se 2008. na vrhuncu jednog lažnog sna, bolno i preko noći šokirala u nevjerici:

Olimpijada koja se te godine napokon kao dite vratila materi, nije postigla ono čemu se nadaju svi koji se za taj dubiozni, transsportski spektakl vječito grebu. Dapače. Olimpijada 08. označila je rapidni početak sloma grčkog gospodarstva. Podgrijao se na olimpijskom plamenu stari mit o dugovanjima kao grčkom načinu života, o tradicionalnoj lijenosti Grka i o kojekakvim nonsensima koji su za smisao imali samo i jedino pribijanje Grčke na europski stub srama. Sedmu godinu Grci žive u tom poniženju i svjedoci smo brojnih pokušaja i obećanja, mjera koje su u konačnici Grčku sa koljena bacile na gležnjeve.
Kada govorimo o Grčkoj tada imamo na umu izvorni, mediteranski mentalitet. Poslovično podozrivi sjever svoje packe temelji na činjenicama:

grčki državni aparat je, osim korumpiran, vrlo komotan i trom. U grčkom javnom sektoru znalo se pronaći slučajeve honoriranja radnika koji su na posao dolazili na vrijeme!? Ćerdarilo se tu nemilosrdno, ali after je bolan.

Krik Syrize je odlučan pogled u oči kamatara kojemu mladi, neokaljani Grci žele reći:

-ok dug je naš! let's talk about it!

Dramatičan vapaj jednoga društva čiji je, citiram, "... najveći kapital prijetnja samoubojstvom."
Sizif je konačno stao i barem je izustio to transhistorijsko "dosta".
Više nego pobjeda Syrize, ovi su izbori u Grčkoj bili referendum o pitanju mjera štednje. Pola Europe se narajcalo, a pola kipi od bijesa od tog prizora. No domino je ovoga puta u 2 suprotna pravca zarolan i taj udar bi mogao na neko vrijeme promjeniti zauvijek Europu. Kao i Sizifa. Što bi rekao Miljenko Smoje u Feralu:
"Svi se moramo prominit! I Feral i Franjo Tuđman i ja i Šarko..."
Europa je spremna za remont. Bilo to crveno europsko proljeće il bila to zima bez Putinova plina...no, Europa se i zauvijek treba pomirit sa tim svojim face liftingom. Svi smo mi Europljani. I ja i Tzipras ili neki anonimni emigrant što upravo čuči na Lampedusi. Europa smo svi. Ili nije nitko!