Financial Times je u godišnjem izvješću o galopirajućim ,novim
gospodarstvima Hrvatsku pozicionirao kao najugodnije iznenađenje!
Upravo sitno poduzetništvo koje je paketom mjera rasterećeno
suvišnih dadžbina ubrizgalo je svježu krv u gospodarstvo. Na RH
strani ulagači gledaju sa zazubicama. Mjere štednje po uzoru na
Litvu te hrabra rezanja u javnom sektoru u kratkom su roku ovu
malu državu podigle iz recesijskog mulja koji se činio vječan.
zamislite si takvu vijest. bi li vam bilo drago to čitati?
nakon svih tih zaduživanja, inflacija, bonova, neparnih dana, redukcija
pa nemira na Kosovu, pa Markovića, ratnih uvjeta, kriza, prvog pedevea,
držanja umjetnih tečaja kune, škegrizma, crkvenjaka, šukerizma, čačizma,
linićijade?
da li smo zaslužili to?
da budemo opet samo ona stabilna, srednja klasa sa korica bombonijere?
Da ne moramo brinuti o osnovama egzistencije. da idemo gdjegod zimi na
skijanje i ljeti na more i da nam djeca ne moraju gladovati kada im bus
exkurzija stane na tiffonu u jebenoj, Ravnoj Gori...?
pa to je naše ustavno pravo na kraju krajeva!
najobičnija jebena egzistencija... pa vrste opstaju u Sahari, a mi ne možemo u
Hrvatskoj! ma daj nemojte me zajebavat svi skupa!?
i taj kurčevi defetizam koji ubija-mi ne možemo, nikad se nećemo riješit političara...
fatalizam, indisponiranost, indolencija, manjak grinte...di to vodi?
Brazil je bio 3/4 gladan, Mao je uspio nahraniti milijardu ljudi, Isus je uskrsnuo,
Liverpool je okrenuo Milanu 0-3 u finalu LP, Castro je sa 19 ljudi osvojio Kubu,
Boško Buha nikad...al nikad nije promašio target i zato je i dobio sat od Tileta,
Hanibal je na slonovima pregazio Alpe, a mi...
čekamo čudo ;)
ušuškali smo se u svoje virtualne projekcije i kenjamo i baš smo si super na
tim mrežama. Mi stvaramo život koji nije naš. Mi tonemo i ko zna šta nam se
kuha?
I zato braćo pijme ga! Kad ćemo tad prevazić sebe sami ;)
Financial Times je u godišnjem izvješću o galopirajućim ,novim
gospodarstvima Hrvatsku pozicionirao kao najugodnije iznenađenje!
Upravo sitno poduzetništvo koje je paketom mjera rasterećeno
suvišnih dadžbina ubrizgalo je svježu krv u gospodarstvo. Na RH
strani ulagači gledaju sa zazubicama. Mjere štednje po uzoru na
Litvu te hrabra rezanja u javnom sektoru u kratkom su roku ovu
malu državu podigle iz recesijskog mulja koji se činio vječan.
zamislite si takvu vijest. bi li vam bilo drago to čitati?
nakon svih tih zaduživanja, inflacija, bonova, neparnih dana, redukcija
pa nemira na Kosovu, pa Markovića, ratnih uvjeta, kriza, prvog pedevea,
držanja umjetnih tečaja kune, škegrizma, crkvenjaka, šukerizma, čačizma,
linićijade?
da li smo zaslužili to?
da budemo opet samo ona stabilna, srednja klasa sa korica bombonijere?
Da ne moramo brinuti o osnovama egzistencije. da idemo gdjegod zimi na
skijanje i ljeti na more i da nam djeca ne moraju gladovati kada im bus
exkurzija stane na tiffonu u jebenoj, Ravnoj Gori...?
pa to je naše ustavno pravo na kraju krajeva!
najobičnija jebena egzistencija... pa vrste opstaju u Sahari, a mi ne možemo u
Hrvatskoj! ma daj nemojte me zajebavat svi skupa!?
i taj kurčevi defetizam koji ubija-mi ne možemo, nikad se nećemo riješit političara...
fatalizam, indisponiranost, indolencija, manjak grinte...di to vodi?
Brazil je bio 3/4 gladan, Mao je uspio nahraniti milijardu ljudi, Isus je uskrsnuo,
Liverpool je okrenuo Milanu 0-3 u finalu LP, Castro je sa 19 ljudi osvojio Kubu,
Boško Buha nikad...al nikad nije promašio target i zato je i dobio sat od Tileta,
Hanibal je na slonovima pregazio Alpe, a mi...
čekamo čudo ;)
ušuškali smo se u svoje virtualne projekcije i kenjamo i baš smo si super na
tim mrežama. Mi stvaramo život koji nije naš. Mi tonemo i ko zna šta nam se
kuha?
I zato braćo pijme ga! Kad ćemo tad prevazić sebe sami ;)
U pustu kolovošku, nedjeljnu večer prodavalli smo zjake u tom kafiću gledajući derbi
della madoninna na tv-u, kad se odnekud na ulazu kafića pojavio Mongol sa zlatnim zubima.
U ruci je držao 100 njemačkih maraka i motirao prstima škare kao kada se u igri pantomime
opisuje frizer.
Trebala nam je dobra minuta da povjerujemo vlastitim očima jer zateći Mongola u Bujama,
u to gluho doba večeri, sa novcem u rukama i svim zubima zlatnima, bilo je u najmanju ruku, neobično.
U nevjerici se pogledasmo i ponudimo mu da sjedne i popije piće. Iz nekakve gestikulacijske komunikacije,
uspjeli smo doznati da je njegov posao dovršen i da se mora vratiti u Mongoliju. Par dana poslije uslijedila je
fešta u Bujama i na opće iznenađenje svih, odnekud su se pojavila 2 muškarca sa dvije dvogrbe deve:
Rolando i Demetrio. Njih su dvojica strpljivo i polako, uz te dvije deve i Mongola koji ih je timario,
doputovali iz Mongolije preko Perzije, Turske i Balkana sve do Dragonje. Ponekad danima hodajući,
ponekad kamionom, ponegdje jašući, učinili su rutu Marca Pola ne bi li u Parizu doveli deve u cirkus.
Rolando je bio Francuz. Drevna lutalica mitološkog izgleda-autentični Odisej koji putovanje i lutanje smatra
životnim pozivom. Prekaljeni mudrac ceste. Često je izgovarao svoju putničku mantru:
-Per viaggiare, bisogna saper digennare.
(Da bi se putovalo, treba znati ostajati)
Pričao nam je još o svojim putešestvijama i o tome kako je uništio jetru pijući sa otrovanog izvora u Iraku.
Demetrio pak bijaše Grk. Stamen i bradat kao kakav starogrčki čoban, na sebi je nosio samo kožuh od
nekakvog goveda, jeans i isusovke. Živio bi ponekad i on u Parizu i upriličivao neviđeni ulični nastup-
prebirao bi po akordima na gitari dok su 3 kanarinca stojeći na vratu gitare, improvizirali solo dionice.
Taj je show jednostavno mamio novac u njegov šešir.
Cijela je ta luckasta karavana zaglavila u Bujama jer im slovenski graničari nisu dali preći granicu dok ne
nabave poseban kamion za prijevoz stoke koji mora imati kanal za devin urin!?
Sukob tvrdog i birokratskog sa lakoćom i egzotikom. U cijeloj toj zavrzlami svakako smo najviše profitirali
mi u Bujama koji smo se imali priliku družiti puna 2 mjeseca sa tim nesvakidašnjim globetrotterima.
Oduševila nas je ta činjenica da u svijetu postoje ljudi koji su odbacili sve okove potrošačkog društva
i ljudi koji slobodni kroče kraljevstvom zemaljskim ne bojeći se ponedjeljaka, raznih režija i rata
i svega što tako uzaludno trači naše divne živote!
sve su moje žene bile nimfomanke.
sada je očito.
u plavome dimu njihova tijela
drhte u vrućici
i miomiris se širi
iz njihovih vagina
(opojni zadah nutrine).
uronjenog u njih poput djeteta,
guta me mračno ždrilo
požude.
Justina Benvegnu je žena za koju želim da postane sveta.
Neka ostane zabilježeno kao prevencija zaboravu da je Justina
Benvegnu u trenucima nastajanja ove priče obitavala u staračkom domu u Novigradu Istarskome.
Njezino dostojanstvo zateklo me u ulozi asistenta na balu smrti koji se danima odigravao u sobici l4
na traktu ef.
Njezina cimerica, naime, stanovita Ana Muriel... o njoj neznam baš ništa, no predpostavljam da bi
posthumno imala štošta poručiti protivnicima eutanazije. Njezina agonija nije baš bila sapunica
iako je trajala od prilike toliko. Sama smrt je nazočila kao natpolovični vlasnik njenog duha i tijela.
Buljila je kroz njene krvave duplje.
Nikakav dijalog, nikakav zvuk.
Napeta i iscrpljujuća trakavica smrti i pokoji hropac.
Tako je nekako umrla Ana Muriel. Ukoliko ste njezin potomak, želim da znate i da je u tim trenucima
nad njome bdjela Justina Benvegnu, žena za koju želim da je sveta. Žena koja se tu našla slučajno,
random rasporedom (kako to već u domovima ide).
Komad pašte je stršio preko limenog jušnjaka. Na tacni mrlja dijabetičarske marmelade.
Kroz zrak ustajao od mokraće i radijatorskih zraka, mrmori monolog Justine Benvegnu:
-Šu lipa moja, moraš malo jesti, šu, šu, bela mija pupa.
Posljednje riječi Ane Muriel iz sobe 14 na traktu ef, bile su točno:
-Jooh je mene...
Htio sam sakupiti zdjele, jušnjake, tacnu i čaše. Preduhitrila me Justina Benvegnu. U svojoj brižnosti,
kao da me htjela poštedjeti ulaska u zonu smrti.
Kako se osobno svrstavam u ljubitelje srednjega vijeka i povijesti
kao nauke, jučer sam odlučio pogledati povijesni spektakl Zdravka
Šotre koji se bavi povijesnom traumom br 1 naših susjeda Srba:
Bitkom na Kosovu Polju. Film je snimljen 1989. u raskošnoj produkciji
za ono vrijeme i odabir glumaca okupio je impresivnu glumačku ekipu:
Maestralni Ljuba Tadić u roli turskog vođe Murata savršeno je dozvao
ostarjelog i mudrog vojskovođu-časnog ratnika koji odlično poznaje
protivnika i šahovski se nadmudruje s otporom Kneza Lazara (Miloš
Žutić). Upečatljiv je i Voja Brajović u ulozi Vuka Brankovića-lika čijim
imenom Srbi dan danas časte razne izdajnike.
Unatoč strahu od svireposti janjičara, Srbe je na Kosovu Polju 1389.
porazila njihova nesloga. Lazar je okrunjen uz potporu crkve i sa tom
odlukom se ne slažu baš svi. Nekim Srbima je draže biti vazalima nego
poginuti na Kosovu pred mnogobrojnijom turskom vojskom. Gotovo
Homerijanski dijalozi čine ovu dramu srpskom Ilijadom:
Motiv Miloša Obilića (Žarko Laušević), prvaka srpske vojske, čovjeka
kojemu je viteška riječ svetija od života, mit je ravan Ahilovom.
Kneginja Milica (Gorica Popović), sintetizira mudrost i časti koja joj
preostaje kad na kolcu ugleda glavu svojeg muža Lazara. Film ima
elemente ekspresionizma, ali i naturalizma. Rijetko uspješna
epska drama, sadrži u sebi pravi omjer akcije, dijaloga, pravoslavnih
pjevanih liturgija i turskih marševa...jezivih truba rata.
Kosovo Polje mjesto je sveto, ali i ukleto. Mistična dimenzija toga
romantičnog ozračja dotiče se u filmu kroz poetične eksterijere i
monologe slijepoga lutalice koji vidi s onu stranu (Tihomir Arsić).
Ono što se od pamtivijeka u predanju srpskog naroda prenosi kao
jezgra Srpstva, danas je, priznali si to Srbi ili ne, teritorij druge
države. Pokušao sam kroz film shvatiti pobliže tu traumu zbog
koje u Srbiji dan danas padaju vlade. Približiti si tu neuralgičnu točku
Balkana koja često kuha pred šire balkanske sukobe.
Bitka na Kosovu Polju jedna je od najdužih u svijetu i traje već 653-eću
godinu. Mit o Kosovu Polju završava dobro poznatim prizorom Kosovke
djevojke (Katarina Gojković) i lirskom pjesmom o sudbinama srpskih
žena koje ostadoše bez vjerenika ne stigavši se ni udati.
Pamteć mlogo bolje dane
savio se list na trijemu,
i sad kad mi na pamet pane
naš kukuruz na tem Srijemu,
nečije me gađa tane
i odbija se po šlemu.
Je li, Jelisaveta?
Na Galiciji sam carsko meso
u cokuli kuvao,
klopotajče vetar, svog me produvao!
kurjak me besan,
bog te sačuvao,
za kesu, sec...
beše ugruvao!
Je li...Jelisaveta?
Mori ga kuji će te zaboravim!
ti što umeš, ne da gi vadi!
so beli petlići u kokošinjac gi boravim,
gi lijegam sa gudići, u jasle se savim,
Lele cveće niklo na livadi,
a ja gi se so tebe u rovu bavim.
jebem ga kuji će mast da gi vadi,
sa tvoji butovi, u papar ću ga pravim!
Neki dan sam izišao u prirodu. Nije nebitan podatak da sam obukao
levis 500 kec i cipele. Tako obučen, osjetio sam se u prirodi uljezom.
Kad ideš u prirodu jednostavno moram obući trenerku i patike.
Imam cijelu lepezu tih opsesija...manijakalno perem ruke. Gotovo nakon
svakog doticaja s neč(k)im.
Kada putujem vlakom gledam kroz prozor i odaberem neku mrlju na
prozoru i onda njome kao s kakvim kursorom vozim slalom među
banderama?!
Ne daj blože da mi noga kroči van bijelog polja zebre ili van kakvog
kvadrata na popločanoj ulici.
Ne smijem pročitati iste novine u 2 grada. Porazilo bi me to.
Ako mi želite zlo, najbolje vam je da probate sa vatom ili stiroporom.
Prizor dodira vate prljavim rukama gotovo mi je jednako jeziv kao i
scena iz Toma i Jerryja kada siroti Tom kliže noktima po zidu do
poda na kojemu ga čeka onaj preglupi Bulldog.
Volim lagat da sam nekoga vidio negdje. Iz čista mira, bez ikakvog
racionalnog razloga.
Volim osjetiti miris svog vjetra u prostoriji sa svježe montiranim brodskim
podom. Volim miris Castrola i paljevine zimi. Kao klinac sam sačekivao
autobuse da mirišem paljenje.
Inače sam skroz normalan. Ne odudaram ni od kakvih udjela u ogromnom
postotku većine. Običan čovjek, običan potrošač, običan nogometaš i
običan vinski komercijalist. Što bi rekao Ivan Slamnig:
A ROMA ALLA ROMANA
U Stocu jedi tovna ovna
u Wallstreetu se hvali kintom,
žonglerka neka ljubi klovna,
a šinto nek se ženi šintom.
Kad strana smrtnih zvana jača
- a bili knezi ili sebri,
opredijeli se za mustača
podnosje onda ni ti ne brij.
Bjelina puti kad se časti
kćer šetat vodi za mjeseca.
Kad štuju ljude crnje masti
na žar je daj ko pogan sveca.
U Alma-ati Alma-otac,
a u Osijeku budi Osječan,
sa tatom tat, sa platcem - platac,
O kako divno biti prosječan!
Nikad pod zvjezdama manji, probijam se kroz život nastojeći izbjegavati neugodnosti:
Ne branim napadnutog gaya na cesti. Ne dajem milostinju djevojčici koja prosi.
Ne suosjećam sa potlačenima. Čitam samo novine i portale. U šeru sam koeficijenta
najvećih gledanosti-gledam dnevnike i soap opere, nogomet. Navijač sam jednoga
od dvaju najjačih klubova. Glasač sam vladajuće stranke.
Ponekad samo...kada nađem se sam na cesti ,u gluhoj noći...uzmem sprej u ruke
i nacrtam kukasti križ na zidu sveučilišta.
-Ljubim ruke milostivica! To ste baš lepo rekla!
Preporučam se sa štovanjem!
Prosinac O4. Zagreb.
Domovina što mi se zbiva pred očima, u stidljivo-europskom
je ruhu;
Saloni T-svijeta. Budućnost u izlogu.
Na platzu, jedan od «Kraljeva ulice» razgibava dojmljivi
bariton:
-Sve za sriću šta triba su žena, čovik i moreeeee...
Plijeni ta njegova opuštenost u masi. Stari je to performer.
U «Tkalči» se trača Vlatka Pokos, Silvija Lux, Miomir Žužul.
Trača se Tanja, Lana, Leona...Kava, kava, kava s hladnim.
Samouvjereni Agram uopće me ne doživljava i to mi tako
godi. Iz svega što mi pruža odabirem staru soc-realističku,
stajaću birtiju. Sve je puno faca iz drama Fadila Hadžića;
Otekli novinari, ljubičasti montažeri, po koji špijun i neugledna
Barica sa dlakama pod najlonkama u bijelim «borosanama»
otvorenih peta i prstiju.
To mi reci!
Nitko ne zna tko sam. Nitko ne zna zašto sam tu.
Nitko ne zna šta u torbi nosim!
U torbi nosim nekakve skripte, šal, parker kemijsku, jabuku
i ,naravno, "Mačku na vrućem limenom krovu"..
Izgledam normalno i dosadno. Ne privlačim ničiji pogled.
Klonim se sranja. Škrt sam. U biti, tipični malograđanin;
Ništa mi ne znači prosjakinja na Ilici. Ništa mi ne znači
Eurokaz. Smrt Yassera Araffata pogotovo.
Negdje blizu mene, krpa se državni proračun, dijele se
diplomatske note. Nekome se nudi mito. Nekome se upravo
prijeti zbog kamata. Netko krije drogu u podrumu...
tu negdje, u Zagrebu.
Film Opasne misli bavi se biografijom i fenomenom Sergea Gauinsbourga.
Daleko od načina kakvog bi u biografiji očekivali, Opasne misli su drama s
onu stranu doživljaja i mašte. Držeći se kronoloških faza u Sergeovom
životu, film se potpuno koncentrirano bavi dubinama njegove podsvijesti,
sexualnosti i neupitnog stvaralačkog genija. Drama je to koja odiše Beckettom,
Kafkom, pa i Edom Bartonom. Serge je kao židovski dječarac u okupiranom
Parizu, gradio svoj osebujni ,nutarnji svijet satkan sav od muzike, slika i žena.
U borbi sa duhovnom podvojenošću i svijetom oko sebe, Serge je izgradio 1
neviđeni image kojemu nisu uspjele odoljeti Greco, Bardot, Birkin...
Njegovo apsorbiranje ljubavnog akta i izražavanje istog, dovelo je do tada
skandalozne Je't aime (ma non plus), prvoj pjesmi koja doslovce prenosi
sexualni odnos. Film se savršeno bavio Gauinsbourgom: umjesto površnih
nabrajanja i dovođenja u vezu, priča o Sergeu kao da ruje po prostranstvima
njegovog umjetničkog i ljubavnog svijeta. Osim toga film odlično odgovara
na pitanje što su toliko fatalnoga u toj neuglednoj, franko-slavenskoj "gubici"
vidjele sve te mondene ljepotice?
apsolutno preporučam!
Film Joanna Stara. Igraju: Eric Elmosnino, Lucy Gordon, Laetitia Casta
Odiseja u snovima ,Ilijada u duši
nekad vrlo smiješan
nalik kokoši
čeka u redu i gleda u pod.
Iz čudnoga tijela izlazi
nekad vrlo tužan
za one koji ga vidješe tad...
i nikad veći sir
u kljunu kliznu
i nikad pribraniji
bje on ipak
tašt na gadljivost
koju je izazivao...
Lisac na tlu nije bio bijesan
bio je ozbiljan.
Gdje smo zaboga?
Obećao si nešto?
Odrješio si nekog!
rekao si-citirali su te
ponovio si
sad i
što htjeti?
kome reći?
kako se osloboditi toga utega?
razmrviti svoj izraz i
ne ponoviti se
nikad
kiše više nije bilo nego lani
Da li ste u Vašim životima bili protagonisti nekih događaja koji su zauvijek izmijenili povijest?
Kada osobno povučem crtu i intimnu inventuru fiskaliziram;
u svijesti mi živo igraju slike velikih događaja u kojima sam nazočivši, bivao dijelom nečeg većeg i važnog...
nečega što se iza brda valjalo i davalo vjetra tom valu koji će svojom snagom zakotrljati povijest.
Dan danas mogu prizvati atmosferu sa trga i snagu desetaka tisuća nas koji smo tog dana digli glas za 101-inicu.
Uzbuđenost Zrinke Vrabec i duh zajedništva u nepravdi. Tu večer smo mogli rušiti i Tuđmana.
Prije 19 godina sam pak, za istog tog Tuđmana forsirao Savu i ugledao spomenik u Jasenovcu.
Da, onaj isti Jasenovac sa exkurzije 1986. Mjesto pijeteta i hrvatske nacionalne sramote.
Protagonistravali smo tako, u koječemu, ali današnji je dan u životima svih nas middle edgera
događaj prema kojemu imamo po uspomenu ,a bogami i odnos.
Bio sam u prvom osnovne kada su se konačno okuražili objavit da je drug stari, gotov.
U učionicu je ušla drugarica nastavnica i dugo je šutjela da bi smogavši najzad snage, objavila:
-Djeco, umro je drug Tito. Da vidimo...tko će više plakati!
