Justina Benvegnu je žena za koju želim da postane sveta.
Neka ostane zabilježeno kao prevencija zaboravu da je Justina
Benvegnu u trenucima nastajanja ove priče obitavala u staračkom domu u Novigradu Istarskome.
Njezino dostojanstvo zateklo me u ulozi asistenta na balu smrti koji se danima odigravao u sobici l4
na traktu ef.
Njezina cimerica, naime, stanovita Ana Muriel... o njoj neznam baš ništa, no predpostavljam da bi
posthumno imala štošta poručiti protivnicima eutanazije. Njezina agonija nije baš bila sapunica
iako je trajala od prilike toliko. Sama smrt je nazočila kao natpolovični vlasnik njenog duha i tijela.
Buljila je kroz njene krvave duplje.
Nikakav dijalog, nikakav zvuk.
Napeta i iscrpljujuća trakavica smrti i pokoji hropac.
Tako je nekako umrla Ana Muriel. Ukoliko ste njezin potomak, želim da znate i da je u tim trenucima
nad njome bdjela Justina Benvegnu, žena za koju želim da je sveta. Žena koja se tu našla slučajno,
random rasporedom (kako to već u domovima ide).
Komad pašte je stršio preko limenog jušnjaka. Na tacni mrlja dijabetičarske marmelade.
Kroz zrak ustajao od mokraće i radijatorskih zraka, mrmori monolog Justine Benvegnu:
-Šu lipa moja, moraš malo jesti, šu, šu, bela mija pupa.
Posljednje riječi Ane Muriel iz sobe 14 na traktu ef, bile su točno:
-Jooh je mene...
Htio sam sakupiti zdjele, jušnjake, tacnu i čaše. Preduhitrila me Justina Benvegnu. U svojoj brižnosti,
kao da me htjela poštedjeti ulaska u zonu smrti.
Ne znam da li sam ju ikad shvatio do kraja.
Post je objavljen 16.05.2014. u 20:00 sati.