utorak, 28.01.2014.

UBERLEIGNERI

Radni dan poslije opake pijanke; Punta Sabbioni, Venezia

Gacam po užarenom pijesku, probijajući se kroz mamurne i mrzovoljne turiste na plaži. Pomno motrim detalje koji identificiraju gosta. Prvenstveno
su mi zanimljivi gosti bljeđe puti što ukazuje da su tek stigli.
Unatoč taktici i cijelom oprezu, na plaži me dočekuje
svenjemački konsenzus:

-Nein danke, wir warn schon Venedig!
(Ne hvala, bili smo već u Veneciji!)

Nema čak ni uberleignera-onih koji bi razmislili.
Jedni Česi bi možda išli na onu najjeftiniju varijantu
otoci bez ručka, ali to ne dam jer je provizija minimalna.
Oni bi razmislili. Prezivaju se Myslivec.

Gle, N Kwae, projurio je poput jaguara. Loš znak. Idu
«municipali», jedna od bezbroj vrsta talijanskih policija.
Nikada nisam uspio dokučiti njihovu stvarnu svrhu. Upravo izviru iz šume suncobrana i više su nego osorni.
Nisu me ubrali u prvi mah, vjerojatno zato što sam bijelac.
Neopaženo sakrivam blok sa kartama pod kamen. Familija Nijemaca
me kuži. Muž je solidaran sa mojom gestom (sigurno je
ljevičar). Žena je zabrinuta za mene. Gleda me sa simpati-
jom sa kakvom se inače gleda na sitne prijestupnike.
Oh, kako mi samo zavide na uzbudljivostima koje donosi taj moj
način života.
Na dva koraka od «strand bara», municipali mi ipak prepriječe put:

-E lei signore, che cosa fa qui?
(A vi gospodine, šta vi radite tu?)

Odgovaram korektnim talijanskim kojega sam namjerno
balkanski akcentirao:

-Faccio pubblicita per la nave.
(Reklamiram brod)

-Ma prende dei soldi?
(Ma uzimate li novac za to?)

Kupujem ih jeftinom duhovitošću:

-Magari...
(Da bar...)

-Tutto a posto signore, proceda pure.
(Sve u redu nastavite slobodno)

Konačno sam ispao legitiman pred gostima. Nastojat ću
kapitalizirati ovu malu pobjedu, ali sad je ionako kasno.
Plaža je opustjela, vrijeme je ručka. Kupujem «Pesto
Genovese» i odlazim kući.