ponedjeljak, 23.12.2013.

Sila i mi

Bilo je to 1976. Postajao sam polako svjestan tog šarenog svijeta oko sebe i testirao
ga koljenima, laktovima, čulima. Živjeli smo u starim Bujama, u zgradi nekadašnjeg
đačkog doma koju i dan danas tako nazivaju iako je pola stoljeća prošlo otkad su zadnji
đaci tamo obitavali. Sjećanja na taj period uglavnom su mutna i apstraktna. Sjećam se
jedne naivne i sretne vibre među susjedima, sjećam se starijih cura koje su skakale
lastik u hodniku koji je zaudarao neobjašnjivo trulo, ali pomalo opojno. Taj je smrad toliko
tipičan za starogradske haustore u Istri, on sadrži vonj truleži, mišomora i vlage.
Mutno se sjećam i dečkiju koji bi pljuvali sa zadnjega kata. Tek 1 veliki doživljaj pamtim
nekim neugaslim intenzitetom. Bila je već pala noć i muvao sam se po kuhinji ometajući
majku u njenim rutinama. Veliki ,crni pauk od gume je visio okačen o čavlić na zidu.
Najprije se zatresao, a odmah zatim i pao sa zida. Opće podrhtavanje praćeno nekakvim
zvukom tutnjave zgromilo nas je nepokretne u čudu. Zvuk prirodne sile nad
kojom kontrole nema. Čim je prvi udar utihnuo, stara me zgrabila u ruke i mislim da smo
u ne više od 3 koraka, protrčali sa drugoga kata u dvorište iza zgrade.

Svi su se stanari okupili na tom dvorištu, zapalili vatru i ritualno kroz nju skakali do
dugo u noć. Iz naših se pogleda čitala čudna euforičnost koja nas je uniformirala
u tribalni osjećaj zajedništva. Po prvi put sam u životu shvatio koliko je čovjek
prilagodljivo biće. Okupivši se oko vatre iščekivali smo daljnji scenario noći.

Potres je naišao još dvaput u mahovima, ali nisam ga se više bojao jer oko mene
su bili ljudi, pomalo suludi od straha, ali odlučni da se obrane. Bila je to svojevrsna
skupna terapija za sve nas. Nikada više ja nisam pomislio da bih u srazu s prirodom
imao šanse.

Taj susret sa istinskom silom ostao je zabilježen u mojoj svijesti kao mistična slika sudnjega
dana koji se desio ipak nije, ali...

ostao je taj pec pec po prstima od majke prirode koja se povukla nazad u svoj jezivi muk.