utorak, 01.10.2013.

KAD MIKI KAŽE DA NE VALJA

U naslovu referencija ide na račun dokumentarnoga filma kojeg
sam upravo pogledavši, odlučio ocijeniti parafrazom naslova.
Masa sličnih filmova je snimljena i u svijetu i u nas po provjerenom
konceptu:

red rijetkih izvedbi, red svjedočanstava protagonista, pokoja anegdota.

Od sličnih uradaka izdvojio bih recimo, "Kao da je bilo nekad" potresan
film o EKV-u i o beogradskom novom valu. Što zamjeram "Mikiju"?

U prvome redu nedorečenost zbog koje je i na kraju ovoga filma, lik
Branimira Štulića još uvijek ostao dalek, neistražen te sa razočaranjem
zaključujem da o Džoniju nisam doznao ništa što već nisam znao i sam.
Najznačajniji pjesnik yu rocka (poslije Mladenovića;), vlaški je tip koji je
prekomandom svojega oca, vojnoga lica, iz Nina onomad priehao u Zg.
Kako je kao mali došao u grad, morao je samome sebi dati nadimak.
To je činjenica.

Njegovo društvo u kojemu je kao klinac kružio, skupina je frikova i
osebujnih "usamljenih marginalaca". U filmu govore Čera iz Kavkaza,
Kipo vlažnih očiju, Mirna koja poznaje neke ljude...Od svih koji govore
o Džoniju, možda ga najbolje opisuje majka Đoke Anarhiste:

-ma baš je bio fino jedno dijete...eto tako...

Problem se u filmu dešava kada se pomalo pretenciozno kreće povezivati
priča o Džoniju sa tadašnjim real-političkim kontextom.
Džonijevo proročanstvo u Sarajevu 1989. je pomalo nepotrebno dočaravati
montažom snimaka iz Sarajeva u plamenu. Džonijevo društvo pomalo je
otužno i prenaglašeno nostalgično.

J.B.Š. se otisnuo u bijeli svijet iz kojega se na svoj Balkan ne vraća ni u ludilu.
Film pokušava odgovoriti i na to pitanje. Uvjerljivo ili ne, ali svaki Štulićev poklonik
ima i svoj odnos sa njim. Na jednome zidu ,negdje u Dalmaciji, grafit je glasio:

Johny je bog!

U knjizi Sumrak idola, slovenski esejist Aleš Debeljak odlično proniče u bit
mita o sevdah rokeru, pjesniku nad pjesnicima, pustinjaku i odličnom ritam gitaristi?
Osobno se najviše klanjam onome što je radio na solo albumu Balkanska rapsodija.
U tome djelu, prelomnome, Štulić je zaključio poglavlje Ilijade u svojemu životu te se
prepustio životnoj Odiseji (koju je kasnije u Utrechtu prevodio na arhaični ,štulićevski
jugo jezik. Mislim da se tu negdje krije odgovor na pitanje o tome zašto nas je sve
skupa maestralno odjebao. On je čovjek koji može sutra doći na svoj Balkan i uzeti
lovu da se čovjek usere, ali neće.

Ima ta anegdota o mojem prijatelju Šalketu kojemu je Džoni corner stone svemira.
Predavala nam je hrvatski ta vremešna profesorica Tomić i Šalke je redovito u zadaćnicama
podvaljivao izvrsne kompilacije džonijevih citata. Uvijek je dobijao 5.

primjer: Opis dragog lica

Zoran ima oči tople i vlažne, a kako je kvaran ,vlaški tip smije nam se baca foru, a mi
kao i drugi, pametni i knjiški ljudi u gradu bez ljubavi u sumraku ideja, ufuravamo si istine
crno-bijele u nedjeljnom komentaru koji jasno kaže:

ko ne misli ovako taj kleveće i laže!

Najzad, kad se profesorica Tomić umirovila, nasljedila ju je Adrijana-mlada cura koja je tek
bila završila fax. Na prvi Šalketov pokušaj podvale, odgovorila je drastično:

nedovoljan 1 sa sunčane strane ulice!