subota, 03.08.2013.

So long Leonard

Iako sam znao da je ovaj događaj apsolutni poetski must have, opet sam si shodno svom
kampanjskom karakteru dopustio da u zadnji čas tražim kartu-što mi na kraju i uspijeva
pustivši me neopomenutog u životu.

Bilo kako bilo, u Pulu sam došao rano i obavio par formalnosti. Za divno čudo, dan nije
navalio svom raspoloživom sparinom i hektopaskali su umjereno brijali zrakom.
Priznajem, treba me strijeljat, odsjeo sam zatim u McDonaldsu i totalno odudarao od
gomile pretilih turista. Middle edge freak 4 a middle edge happy meal!

Oko 14.00 je ipak radikalno zapeklo i zaputio sam se put Verudele. Pri pogledu na Zlatne
stijene, pomislio bih da je sezona izvanredna. Zaobišavši metež, pozicionirao sam se
na kanjonu i do 17.30 gotovo da nisam ni izašao iz mora.
Pulski Kanjon, iza svete stijene:



Kao svaki čovjek s misijom, presvlačio sam se u autu u čaplinovskoj borbi sa voajerskim
pogledima prolaznika. Najzad sam osvanuo na Forumu i poželio se u ovakvoj prilici
počastit sa sjajnim crvenim pivom. Napetost pred Cohena je rasla i mogla se u cijeloj
Puli rezati sabljom. Čak ću se pomalo lokal-patriotski zapitati-Postoji li bolje mjesto za
Cohena od pulske Arene?

Vjerovatno i postoji, ali to nije spriječilo starog šarmera da se ukaže nešto sitno iza 9
na grandioznom i decentnom stejdžu. Kažu dobri poznavaoci problematike da je akustika
bila u svom najboljem izdanju ikada. Svaku nijansu te duboke boje njegovog glasa, moglo
se čuti savršeno. Krenuo je sa novijim stvarima i u međuvremenima je imao par strašnih
digresija od kojih je Arena cijela bila na jecaju do plača, ali to je Cohen-on te drži na ultra
visokim frekvencijama emocija i tu je on čvrst i nepopustljiv...Cohen nas vječito zadržava
na rubu. Pogađate da je zatim presijekao sa Byrd on a wire i trans je mogao početi!
Kada sam već iskreno posumnjao da je moguće da jedan 79-godišnjak može biti toliko
živ, ritmičan, lucidan i vitalan, on je izvukao First Manhattan, then Berlin u extended izvedbi
kakvu ne pamtim da sam na ikojem njegovom liveu čuo. Upravo njegovo vječno poetsko
dozrijevanje je ono što ga gura da po 40 godina radi na tim pjesmama. To ga čini vječito
aktualnim. Prosvjetljenje sam doživio na So long Marianne kojoj je prethodio njegov
monolog sa suptilnom porukom svojoj publici-Zbogom, nećemo se više vidjeti. Uživajte!
Publika u čudnom koktelu očaja i euforije odjekivala je kako ni u doba imperatora nikada nije.