mjesec u kljunu,
roni pod slapom,
noć me obara
tromo ko šapom
svog me rastvara,
glogovim štapom
kesice buši,
u žučnoj pjeni
zaklan se pušim,
polako zelenim,
hropćem, gušim,
muhe me jedu,
na kolcu se pjenim,
nek me odvedu
dubinama snenim
svježem u ledu,
krči mi put
mjesec u kljunu
više zelen no žut,
u sluzi istrunuh
sirov i krut;
nejestivo sam biće,
zalogaj sam odveć škrt,
krvav carpaccio i oporo piće
za stolom nazdravlja mi smrt,
besramno biće...
i čekaju napolju crne ptice
epilog jednog sporog klonuća,
bokun moje iznutrice,
jetru, srce il komadić pluća
halapljivo trgaju zloslutnice...