četvrtak, 21.02.2013.

LJETOPIS

Noćni ferry za Jesolo obasjan mjesečinom sa reklame za Campari gazi lagunom i napušta Lido u pijanom očaju. Laguna je njiva za brojne brazde jurećih glisera. Ukrcavamo skupinu Franjevaca na Torcellu. Na palubi prisluškujem njihovu raspravu o protestantizmu. Španjolski bračni par zuri sa ograde u optički bijeg Venecije za nama. Noć miriše na Bitter moon…

Silazimo na Punti Sabbioni. Napokon jedno neznamenito mjesto! Na Punti nema ni renesanse ni gotike ni rokokoa…Punta Sabbioni je ishodište koje dijeli vodenu bajku od realnosti masovnog turizma;
Kružni tok, dva restorana, biljetarnica za autobus, biljetarnica za brod, kiosk, par privatnih kuća u pozadini i javni WC. Sa pješčanog spruda na kraju Punte Sabbioni, jasno se vide Burano i Giudecca, izbačeni mletački otok koji diktira lijevi tijek Canala Grande. Kao i svaka prava bajka, Venecija nestaje u izmaglici spokojne vječnosti.

Ponoćni autobus vozi nas kroz Ca Savio, Cavvalino preko Jesolo fara do piazze Drago. Sva redom, živopisna mjestašca na močvarnome mulju, podsjećaju možda na zavičaj Toma Sawyera…Male i uredno obrađene, kućne baje, kanali za navodnjavanje, poneka borova šumica i kampovi. Jesolo lido je u ponoć nalik na mravinjak. Turisti svih zemalja ujedinjuju se u rijeku koja preplavljuje sve ulične tijekove. Za njima, u hipu trčkaraju raznorazni ulični sell-maheri- reckaju im škarama profile, slikaju im portrete, sviraju. Baš mi se nešto Najib žali na promet:

-No good, my friend!

* * *
U l.O5, u Hard rock caffeu, Darius inzistira na prekobrojnim kaipirinjama.
Za šankom barmen, mađioničar iz Mađarske, svršava ledom po nekakvim
battudama de cocco. Pjegave Engleskinje uporno ga opsjedaju.
Dankinje – one mrze techno, bolji je Kim Larsen.