srijeda, 13.02.2013.

RANDOM KILLER

Šećem rubom provalije i berem cvijeće. Šareni stručak cvijeća-tratinčice, šafrane, jedan jorgovan, pokoji kukurijek. Nemoj to misliti…nisam čudan. Samo nemoj misliti da sam čudaaaan!!!

Ovaj stručak cvijeća neka bude rekvijem čije zvuke leta kroz ponor širi siva vlaga sa zadahom podzemnih voda. Bacit ću taj stručak kao epitaf bezimenoj žrtvi moje ubilačke pohote! (pauza) Slava joj!

Kada ubijaš čovjeka, činiš veliki pomak s onu stranu sebe. To je bar jasno. Kada ubijaš čovjeka, on je tako krhko biće. Sumnjam da će mi ikada ući u trag, ali to mi više nije ni bitno. Moja percepcija je već prerasla teško zamislive limite. Ja ne kažnjavam nikoga. Ja o svojim žrtvama ne znam ništa. Čisti random, trrrrrrrrrrrrrr-paf. U biti se borim da na filozofskom polju dokažem kako sudbina ne postoji. Sudbina je fiktivna iluzija koja se neprestano nameće, ali, budimo realni, kome je to sudbina dodijelila mene za kraj?

Šta je taj mogao skriviti? Nije li čudna ta krivica, sam taj pojam? Bez obzira na pobude i motiv ubojstva, žrtva je kriva u svakom slučaju jer ništa nije slučajno…na kraju krajeva.
Kakva su to sranja? Milioni gladne djece u Africi su nešto skrivile? Kad? U prošlim životima?
O čemu mi pričamo, gospodo?

Ne postoji sudbina. Postoji dešavanje-jednostavno, konstantno, neprekidno dešavanje. Big bang. Kotač vremena, ropotarnica…cijeli svijet i univerzum je jednostavan i sirov do gađenja…nema raya, nema vraga, ničega nema, samo bezuspješni ljudski pokušaji da se stvori nekakova priča koja bi kao šarena kič podloga ukrasila prazninu najjednostavnijeg, mogućeg dešavanja.