About past
Pa... Odakle početi...
Obično bi ljudi rekli od početka, ali ja se ne sjećam kada je sve ovo počelo.
Uvijek paralelno s dobrim stvarima u životu se događaju loše stvari, to je sasvim normalan način života. Prestaje biti normalan onda kada nas loše stvari zaslijepe i vidimo samo njih, ali isto tako i kada od lijepih stvari ne vidimo loše.
Dobro i zlo - ne postoje. To su samo riječi, isprazne.
Skoro je kraj godine i mogu ju analizirati kao jednu od najgorih u životu.
Posao nikako nije išao, ljubav također do prije 3 mj....
Stvorio sam puno novih prijateljstava ovo ljeto. to je bilo pozitivno... U svemu tome, ljeto je bilo ok, možda najbolji dio godine...
No ova godina nikako nije ostavila dobar dojam generalno u mojim očima.
Trčao sam od cure do cure tražio ne znam ni sam šta.
Opijao se... Opijanje i nije toliko loše kada nemaš što izgubiti?
Ovu godinu proživio sam kao balavac unatoč tome što imam 21 godinu.
I opet, ne mogu reći da žalim. Zbog mnogih stvari koje su se dogodile, mislim da bi doživio ovu godinu još jednom, jer sam imao i iskustva bolja nego ikad do sad.
Dolazi kraj godine, ja se gledam, kroz prošlih 10 mj. Razmišljam, kako se je sve to dogodilo?
Nikada nisam bio sklon tolikim drastičnim promjenama... Što sam tražio? Sebe? Ili sam bježao od sebe?
Sjećam se onih noći kada sam plakao i govorio kroz suze MRZIM TE. MRZIM LJUBAV I MRZIM EMOCIJE. I mislim da sam tad i počeo bježati od sebe.
No jednom mi je jako draga prijateljica rekla, crnu istinu.
''samo mrtav možeš pobjeći od sebe''
Istina je. koliko god se mjenjao i koliko god se trudio biti nešto drugo ne možeš to...
I sada tek shvaćam, jer sam umoran od neuspjeha.
Ja sam ja, i svi ostali pokušaji samo su loši, loši, LOŠIIII....i sve je loše onda.
Vratio sam se starome sebi. I nisam to napravio sam, naravno. Drugi su pomogli, bili uz mene i podržali me.
Nikada nisam mislio da ću postati hladna osoba. Nikada nisam mislio kao vjerojatno ni svi koji su bili oko mene da ću biti toliko prazna osoba.
Bez volje, želje, bez onog žara koji sam nekada imao.
Ljudi dolazi, ljudi odlaze, ono što ostave treba spremiti u srce.
Previše puta sam pao, ustao, pao, ustao. Onda više nisam htio ustajati, onda su me dizali oni koji su me voljeli. Na kraju su i oni otišli, ja sam ostao stajati.
Pun tuge, mržnje, prezira... Svih emocija koje su me koštale previše...
Odbacio sam svaku trunku sreće, ljubavi i želje za povezivanjem da bi se zaštitio.
Drago moji, da bi se zaštitili morate imati nekoga tko vas čini jakim i potpunim.
Život...
Život je jako nezahvalno sranje. Od tvog 100%tnog truda vratiti će ti se 10%.
I takav život ako ne prihvatiš, nikada nisi zadovoljan, činjenica.
Ali biti zadovoljan životom, svijetom i ljudima.
To je ništa više nego život u lažima.
Moj život je većim djelom bio sranje.
Ali sranja, sranja formiraju osobnosti.
Ove godine moji pokušaji da se promijenim u sve i svašta narušile su sve to.
Koliko god bježali od sebe, znate kuda pripadate, ako i ja.
Vraćam se svome životu, svojim emocijama i svojim snovima.
Jer takav sam bio jedino svoj.
Da ove godine nisam upoznao Vali vjerojatno bi i sada bio ili s nekom curom na par tjedana ili sam.
Vali je najbolja stvar koja se dogodila ove godine. Šteta šta smo morali proći toliko sranja koja sam JA stvorio. Da bi sad eto bili gotovo 3 mj u sretnoj vezi i da bi se napokon iskreno mogli zagrliti i reći si volim te.
Posvetio sam se svemu što volim. Želim smiriti duh i ispuniti se emocijama kao nekad. Jer kada sam s njom, sjetim se tko sam.
I dalje, emocije ne želim bacati olako, ali nit uzimati drugima pravo na komadić njih jer mnogi su zaslužili.
Ovaj život je stvarno čudan. Tražiš nekoga da te voli i učini sretnim, slijepo gledaš okolo dok ta cura stoji ispred tebe. Svaki dan je pored tebe, svaku curu prevariš s njom i uvijek se vraćaš njoj.
Previše vremena mi je trebalo da se smirim, sada kada jesam.
Vali, ne želim nikada ostati bez nje. :)
?
Vrijeme ne liječi, prevario sam se.. Vrijeme ne odnosi probleme, vrijeme ne pomaže. I slijepo sam vjerovao da je dovoljno samo čekati i da sve dođe na svoje. Nije tako. Vrijeme prolazi i pomaže ali ključ je uvijek u nama. Tako je najteže, zato i je tako. Takav je život.
Kada sagledam svoj život deprimiram se. Shvatim da sam daleko od onoga što i tko sam doista. Smijem se, lažem... da sam zadovoljan sobom i da sam ovakav svoj. Nisam svoj.
Svoj sam bio dok nisam mario za misljenje drugih i dok sam brinuo o svome stilu i otvorio srce prema cijelom svijetu. Prema svakoj osobi, prijatelju, prijateljici, curi, poznanici.
Svoj sam bio kada sam patio zbog njih. I sve se promijenilo ali patnja, ona se jebeno vraća i iznova, stara bol i stare rane.
Svoj sam bio kada sam imao dugu crnu kosu, oblačio se onako kako sam želio i kako sam volio, kada sam lakirao nokte i šminkao se.
O da. Takav sam bio svoj.
Kada dane nisam svodio na wow jer mi život nema što ponuditi.
Krivim sebe, jer ja sam kriv. Prilike sam imao za svašta i sve sam ih potratio.
Život nije fer, moraš se izboriti za sve što vrijedi. moraš se odricati moraš oduzimati i gaziti. samo tako imaš ono što želiš.
No što ja želim?
Želim nestati. Želim da jebeni svijet oko mene nestane. Moja prošlost, osjećaji koji su ostali. Moja sjećanja. Želim da nestane.
Nitko ne može nastaviti naprijed kada ga nešto uvijek vuče natrag.
Smirio sam se bar što se cura tiče. Bar jedna jebena dobra stvar.
Ali kako s drugim?
Želim biti ono što jesam a ne znam kako se vratiti. Treba truda, ambicija, želje, volje...
A imam... imam samo želje... trud, ambicije i volje...to ne mogu imati.
Legnem u krevet i gledam... koliko puta sam u njemu čuo volim te?
Koliko puta u toj sobi mi je netko rekao volim te?
Sva ta ljubav, svih ti ljudi... Kuda nestane? Zar stvarno nestane?
Jel moguće nekoga tko si volio gledati ikada više bez ikakvih emocija?
Zatvorim oči, tjeram se spavati. I pravim se da je sve laž... I tako iz dana u dan. ne mogu se pomiriti s činjenicom da ovakav život kakav imam je život koji moram nazvati svoj. Jedina vrijedna stvar u njemu je cura. Ostalo je tako nesigurno, prolazno...
Emocije su me napustile. To je ono što je najtužnije od svega. I stil, i stavovi i pogled na život... I da ih sve iznesem opet i opet se čvrsto držim njih...
Sve je to bez mojih emocija 0. Ja sam 0.
Gledam ovo i zvučim si deprimirano a nisam deprimiran.
Ili je ova bezosjećajnost oblik depresije? neki novi stadij?
Govorili smo si davno, prije puno godina... Oboje gotičari... Tada nas je bilo malo. Ostat ćemo zauvijek isti.
Danas...
Nismo... oboje smo se promijenili. A što se dogodilo meni? Toliko promjena, jedna za drugom. tražim se u svemu, a znam kuda pripadam.
Kriza indetiteta.. mrzim ju. I ovaj život, i sebe i prošlost i sjećanja i emocije.
Mrzim sve.
Više me nitko ne razumije i svi me shvaćaju pogrešno i umaraju me stalna pravdanja jebemu mater ljudi ne misle prokletom glavom.
Dosta mi je da mi osuđuju jer sam ovakav. kao da sam htio to. kao da mi je cilj bio postati isti kao oni koji su me sjebali. i sjebavati druge.
Emocije su bolest. Stvarno, smatram da bi se trebalo liječiti od njih.
Ovaj svijet oko nas najgori je pakao koji možete zamisliti. u smrti može biti samo bolje.
Emocije u ovom svijetu put su u propast....
Ali ja sam propao... I ostao bez svega... bez duše, bez volje, bez indetiteta, bez emocija.
Ja... Ja sam ostao sam.
I imam svoju curu koju volim. I često ljudi ne razumiju pojam ljubavi kada ja kažem. kao ni kada nekome kažem da ga volim. često ljudi ne razumiju ni moje postupke. I ovo sada... vjerujem da ako netko bude čitao tko se druži samnom da će pogrešno shvatiti. i opet.. tako to ide..
Živio sam život jer sam bio pička da se ubijem.
Sada ga živim jer imam nju i sav ovaj pakao isplati se....
Život je smeće... no prava ljubav od smeća radi raj...
Emocije se bude... opet...
Nisam još umro, ali mislim da će moj život postati raj?
Fight for something you are, die for something you want to be
Kako ime moga posta kaže... Ovo dakle nije još jedan u nizu depresivnih postova koji se nadovezuju na moje sjebano psihičko stanje. Ovo je nešto što sam odavno trebao napraviti.
Ojačati...
Sentimentalnost i dalje radi svoje. Svaki puta kada poslušam neku gothic metal pjesmu sjetim se koliko sam neovisan o drugima bio. I ismijan i odbačen s druge strane podržan i prihvaćen. Odbačen od mase, prihvaćen odonih koji su me razumijeli. Nitko i ništa nije bio ravan mojim stavovima. Mojoj vječnoj želji za nećim mračnijim... Mojoj potrebi za samoozljeđivanjem. Nikada nisam podržao ljude koji to rade iako sam i sam sklon bio ( i ostao) samoozljeđivanju.
Uvijek su mi govorili ne može zauvijek živjeti u prošlosti, blacken/joza.
Ne možeš uvijek biti nemaran dok nešto imaš kasnije patiti dok to izgubiš. to je bila poruka vjerujem.
Žao mi je što vrijeme tako brzo prolazi. 22 godine su blizu. A ja sam još uvijek ostao duboko u sebi toliko jebeno isti... Samo se pitam.. Sav ovaj moj ponos.. Moji stavovi... A gdje je ona emotiva od prije? Nekada je bol bila lijepa.... Nekada su moje pjesme bile romantične.. Emotivnije.
Danas... Ponos i čast ostalo je sve što me čini osobom... Stara osoba zatočena u novoj... Jer ona stara nije se mogla boriti životom koji živim.
Nikada nisam bio manje emotivan do sada. Uvijek sam bio i previše emotivan, doživljavao sam sve drastično. Svaki krivi potez drugih ljudi bi me povrijedio, svaki tužni trenutak bi me rasplakao.
Bio sam picka, priznajem. Ali bio bi to opet.
Ne znam više tko sam ja. Onaj koji se pogleda u ogledalo... ne prepoznaje se.
Od sljedećeg mj nastavljam pisati roman. Pokušat ću se potpuno predati tome.
Kada počnu hladni dani i kada se ljudi povuku u kuće. kada svijet oko mene utihne. na miru mogu početi pisati svoj roman koji nadam se jednog dana budem izdao.
Moji su snovi uvijek bili nešto više od ovoga kako živim.
Želio sam biti umjetnik. Baviti se pisanjem ili bandom.
Razgovarao sam s prijateljom o tome kako život mora imati smisao...
I pitam se stalno, koji je smisao moga života...
Postoji li smisao zašto sam ja tu?
Postoji li razlog sudbine ili samo nesreće zašto su me spasili kada sam pokušao samoubojstvo?
Ako je sudbina da patim i živim ovaj život kao ološ i propalica.
Nema sudbine koja će me zadržati na ovom svijetu.
Gledam u ljude oko sebe. Neki imaju motivaciju, neki imaju volju i želju za nećim više.
Pogledam sebe....
World of warcraft, cura, cuga, vikendi, još cuge...
Da mi je bar budućnost biti pro gamer. Bar bi nešto što volim radio... I zašto ja nemam ni jedan realan san? Želim biti pisac, pjesnik, glazbenik, pro gamer...
Stvari koje ne može biti svatko. I najposlje. jedino pisati možeš bez novaca.
Ojačao sam prilično. nekada pročitam svoje stare postove. Zaboli kad se sjetim koliko sam depresivan bio. No brine me više ova neemotiva od depresije. Kada si depresivan bar osjećaš...
Ovoliko svejedno mi je bilo samo jednom u životu. i to je bio trenutak kada sam mislio da će život iskrvariti iz mene.
Mrzim život. Mrzim život koji su mi dali da živim na način da koliko se god trudio, uvijek idem dublje.
Mrzim vas, sve koji ste me osudili na to. Imao sam ambicije. Mogao sam biti netko i nešto.
Nikada neću biti bitan dio društva, nikada neću biti bitan dio svijeta ili bilo čega. Jer sam govno, jer mi niste dali priliku biti netko.
I ne, ne mislim više plakati. ( naravno da uvijek kada te nitko ne vidi, zaplačeš... jer život je takav)
Ne mislim više dopuštati ikome da me zgazi. Dovoljno me život zgazio, ljudi i emocije.
Ako želiš dio mene, trudi se za njega.
Moja duša, uvijek je bila i bit će ista.
I ljubav... Ljubav mogu dati. ogromnu. veliku.
No za moju ljubav morat će se truditi. svatko.
I moja cura, i moji prijatelji i prijateljice. I ne želim lagati, neće svi uspijeti.
Jer davno sam bio takav. svima davao komad srca.. Nisu ga čuvali. nemam ga više.
Moje srce je crno, moja duša je crna.
Ljubavni okultni roman pišem i sada. Roman koji je najveća refleksija moje duše.
U duši se ljudi nikada ne promijene. A psiha. psiha je takva kakva je, uvijek se promijeni na gore ili na bolje. U svakom slučaju mislim da sam bolji i jači nego ikad prije. I želim u to vjerovati i takav ostati. koliko god budem mogao.
