Vrijeme ne liječi, prevario sam se.. Vrijeme ne odnosi probleme, vrijeme ne pomaže. I slijepo sam vjerovao da je dovoljno samo čekati i da sve dođe na svoje. Nije tako. Vrijeme prolazi i pomaže ali ključ je uvijek u nama. Tako je najteže, zato i je tako. Takav je život.
Kada sagledam svoj život deprimiram se. Shvatim da sam daleko od onoga što i tko sam doista. Smijem se, lažem... da sam zadovoljan sobom i da sam ovakav svoj. Nisam svoj.
Svoj sam bio dok nisam mario za misljenje drugih i dok sam brinuo o svome stilu i otvorio srce prema cijelom svijetu. Prema svakoj osobi, prijatelju, prijateljici, curi, poznanici.
Svoj sam bio kada sam patio zbog njih. I sve se promijenilo ali patnja, ona se jebeno vraća i iznova, stara bol i stare rane.
Svoj sam bio kada sam imao dugu crnu kosu, oblačio se onako kako sam želio i kako sam volio, kada sam lakirao nokte i šminkao se.
O da. Takav sam bio svoj.
Kada dane nisam svodio na wow jer mi život nema što ponuditi.
Krivim sebe, jer ja sam kriv. Prilike sam imao za svašta i sve sam ih potratio.
Život nije fer, moraš se izboriti za sve što vrijedi. moraš se odricati moraš oduzimati i gaziti. samo tako imaš ono što želiš.
No što ja želim?
Želim nestati. Želim da jebeni svijet oko mene nestane. Moja prošlost, osjećaji koji su ostali. Moja sjećanja. Želim da nestane.
Nitko ne može nastaviti naprijed kada ga nešto uvijek vuče natrag.
Smirio sam se bar što se cura tiče. Bar jedna jebena dobra stvar.
Ali kako s drugim?
Želim biti ono što jesam a ne znam kako se vratiti. Treba truda, ambicija, želje, volje...
A imam... imam samo želje... trud, ambicije i volje...to ne mogu imati.
Legnem u krevet i gledam... koliko puta sam u njemu čuo volim te?
Koliko puta u toj sobi mi je netko rekao volim te?
Sva ta ljubav, svih ti ljudi... Kuda nestane? Zar stvarno nestane?
Jel moguće nekoga tko si volio gledati ikada više bez ikakvih emocija?
Zatvorim oči, tjeram se spavati. I pravim se da je sve laž... I tako iz dana u dan. ne mogu se pomiriti s činjenicom da ovakav život kakav imam je život koji moram nazvati svoj. Jedina vrijedna stvar u njemu je cura. Ostalo je tako nesigurno, prolazno...
Emocije su me napustile. To je ono što je najtužnije od svega. I stil, i stavovi i pogled na život... I da ih sve iznesem opet i opet se čvrsto držim njih...
Sve je to bez mojih emocija 0. Ja sam 0.
Gledam ovo i zvučim si deprimirano a nisam deprimiran.
Ili je ova bezosjećajnost oblik depresije? neki novi stadij?
Govorili smo si davno, prije puno godina... Oboje gotičari... Tada nas je bilo malo. Ostat ćemo zauvijek isti.
Danas...
Nismo... oboje smo se promijenili. A što se dogodilo meni? Toliko promjena, jedna za drugom. tražim se u svemu, a znam kuda pripadam.
Kriza indetiteta.. mrzim ju. I ovaj život, i sebe i prošlost i sjećanja i emocije.
Mrzim sve.
Više me nitko ne razumije i svi me shvaćaju pogrešno i umaraju me stalna pravdanja jebemu mater ljudi ne misle prokletom glavom.
Dosta mi je da mi osuđuju jer sam ovakav. kao da sam htio to. kao da mi je cilj bio postati isti kao oni koji su me sjebali. i sjebavati druge.
Emocije su bolest. Stvarno, smatram da bi se trebalo liječiti od njih.
Ovaj svijet oko nas najgori je pakao koji možete zamisliti. u smrti može biti samo bolje.
Emocije u ovom svijetu put su u propast....
Ali ja sam propao... I ostao bez svega... bez duše, bez volje, bez indetiteta, bez emocija.
Ja... Ja sam ostao sam.
I imam svoju curu koju volim. I često ljudi ne razumiju pojam ljubavi kada ja kažem. kao ni kada nekome kažem da ga volim. često ljudi ne razumiju ni moje postupke. I ovo sada... vjerujem da ako netko bude čitao tko se druži samnom da će pogrešno shvatiti. i opet.. tako to ide..
Živio sam život jer sam bio pička da se ubijem.
Sada ga živim jer imam nju i sav ovaj pakao isplati se....
Život je smeće... no prava ljubav od smeća radi raj...
Emocije se bude... opet...
Nisam još umro, ali mislim da će moj život postati raj?
Post je objavljen 17.10.2010. u 20:04 sati.