Bijeli Vuk
subota, 06.12.2014.
Gregorov dnevnik
Već tri dana za redom nije sklopio oka. Nema podočnjake ali su mu zjenice proširene i na svjetlosti, što upućuje na kroničnu nesanicu. Zapitao se koliko već dugo nije zatvorio kapke. Postoji li san uopće i ako postoji da li je mguć bez mučnih snova. U dnevnom boravku odjekuje nepoznati šum. Razdire mu uši. Proklet je.
Toliko traži tišinu, bezuvjetnu tišinu, onu tišinu gdje ne postoji pojam tijela. Zahtjeva plutanje, čvrstu komoru ispunjenu prozirnom, bezmirisnom, bezukusnom vodom i potpuni mrak. Iznenada su mu se oči navlažile te je bio spreman zaplakati. Na žalost, nije uspio.
Predmeti oko njega mu to ne dopuštaju. Stolica je okrenuta prema zidu, pa mu se čak čini da je i sam zid okrenut od njega upirući očima prema van. Što dalje od njegovog pogleda.
- Plutaš.
- Nemoguće.
- A što je moguće?
- Ne znam.
Javlja se tihi glas. Kroz tijelo mu prolaze trnci i užas. Glas ga propitkuje, postavlja pitanja na koja ima odgovorne, ali samo kratkoročne. Još mu uvijek šum para uši.
- Prokleti šum!
- Proklet je.
- Je.
Glas mu potvrđuje. Stišće zube i grči se.
- Prestani.
Glas šuti.
- Sad šutiš?!
Glas. Glas se sada utjelovio i poprimio njegov oblik. Neprestance mijenja mjesto u boravku buljeći u njega.
- Makni se!
Sada ga zvijerski guta pogledima. Glas se više ne čuje, već postoji i mirno stoji iz njega.
Vidi ga u balkonskom staklu. Podiže ruke. Miran je. Glaspruža pruža ruke. On ga pušta i sklapa oči. Vrisak.
Čuje se šum koji mu izvlači škare iz prsnog koša.
Glas se raspršio i nestao u zidu okrenutom prema njemu.
