Prosječna domaćica opet jaše

Nije ni situacija, ni vrijeme a reći će znalci ni zasluga, da svako
malo osvanem na naslovnici, danas vidim da sam "obješena"
kao blog tjedna. Prvo što sam pomislila je kako se u Americi za
najbolja filmska ostvarenja dodjeljuje Oskar, a najlošija pak, opet
po zasluzi dobiju Malinu (ne znam da li je zlatna ili drvena). Da
ne bi bilo nesporazuma i čestih pitanja zbog mog "vješanja", molim
poštenog urednika da mi odgovori u koju kategoriju spadam, jer
neću moći zaspati ako isto ne saznam. Velik je to teret za moja
nejaka leđa.

Jutros sam baš bila lepršava i kao takva odlepršala što i priliči
ponedjeljku do banke, FINE i neke tamo manje fine, nevažno, da
riješim svoje tekuće grijehe. U mojoj matičnoj banci me opali cifrom za
jednu potvrdicu koju moram dostaviti zbog onog Vladinog dodatka na
mirovinu, 3,98 naših eurića. Što ću, moram, inače ciknio dodatak.

Lepršanje je time obustavljeno, nastavila sam laganim korakom po
buri i hladnoći, pazeći da ne idem preko pješačkog koji me zamalo
glave stajao. Usput sam čula razgovor o potresu u Turskoj, tako da od
mog lepršanja nije ostalo ne perušine. Iskreno sam potresena, odmah
to potiče na razmišljanje o ovim svakodnevnim brundanjima i trzanjima
na svaki veo paučine i sloj prašine, na cijene, hladnoću i vrućinu. Ako
ćemo priznati, ništa nas ne može zaustaviti u nebulozama dok nas ne
bubne nešto na što utjecaja nemamo, e, tko nam je onda kriv.

Čekam da Crveni križ da uputstva o slanju pomoći, da svatko od nas
prema svojim mogućnostima da prilog ljudima koji su bili uz nas u potrebi,
a da i nisu, oni su sada u neizvjesnom položaju i trebaju svaku potporu.

Kako stvari stoje, prosječna domaćica je tu, nije baš da jaše, ali ću biti
tu ako me nešto nepredviđeno ne zvekne u glavu ili oko glave..., nikad se ne zna.