Znam trebala bih nas poslati u zaborav.
Onim noćnim, putničkim. Još jednom da mi mahne čovjek s crvenom zastavicom dok se naginjem ktoz prozor, a sivo nebo miriše na kišu.
Prije posljednjeg zvižduka još jednom da ti kažem da te volim
jer Bog zna da to više nikad neću reći na glas niti u sebi.

Znam trebala bih nas poslati u zaborav.
Skupa s pjesmama o tebi. Sve spaliti, lupiti cipelicama o tlo
i vratiti se u zemlju gdje se živi a ne samo sanja jer u toj zemlji netko na posljednji vlak čeka. Na odlazak.
Na zaborav.
Na mene.