Jutros mi zgužvan jastuk tiho mrmljao da sam te prebrzo preboljela
a sinoć mi se to činilo tako moguće
umor i čaša vina
što"š nikad neću naučiti piti vino kao dama;
samo prislanjati namazane usne na rub staklene hladne čaše.
Ipak od kad nisam tvoja nikad te nisam prevarila
(uvijek sam bila naopaka)

Jutros mi zgužvan jastuk šaptao
mirisi mirisi
zavisićeš vječno od mirisa samo jednog tena
već smo to prošli-

Pisat ćemo osrednju poeziju
ovako ničiji i živi samo od sjećanja
a znaš mene, sjećanja su mi tako krhka, poslije nekog vremena
ne znam jesu li moja ili su samo moja htjenja
dok sam se još jednom htjela stisnuti uz tijelo koje je pola moje
a pola tvoje
dok ti govorim ne zaboravi me
a ti šapćeš kao da bi to bilo moguće-