Ponekad zaboravim
da više ne moram da se borim
strahujem
pa iz petnih žila pokušavam
da me ne zaboraviš
ne odeš
da me sanjaš

Ponekad zaboravim da su kiše
samo kiše za mene
nikakvi slapovi tuge
pa kad se sjetim dopustim sebi
kišobran koji ne otvorim
volim mokre kose
i mokre ulice
tramvaj koji radije gledam kako odlazi
jer držati tvoju ruku volim više
volim tvoj sivi kaput
sive duboke starke
rol majicu sljubljenu uz tijelo
tvoje čelo i oči
bradu
usne
volim i tvoj vrat
ruke

Volim tvoj ritam
ozbiljno lice kad gledamo film
pauze da se vratiš na mjesto gdje sam

ti
narušila koncentraciju
poljubila zvučno
nagnula se preko tebe da dohvatim upaljač
promijenim glazbu
dohvatim sendvič

Ponekad zaboravim
da više ne moram da pišem tužne stvari

Iako ponekad još uvijek tako volim.