Bilo joj je hladno da izvuče ruku iz sivog kaputa i da iz velike crvene torbe u kojoj nikad ništa ne nađe uzme mobitel i fotografiše snijeg koji je upravo padao. Smetali su joj hladni prsti, smetali su joj dugi nokti, smetalo joj je što bezglasno hoda kraj nje, ali korak ispred. Čak se uspjela i nasmiješiti na tu pomisao. Uvijek malo ispred nje. Volio je dominirati, volio je biti jači od nje, viši od nje, ali i nju je volio malo jače, malo dominantnije, malo glasnije nego što je to ona znala.

Snijeg je padao na onaj čarobni način, velike bijele pahulje poput zvijezda. Korzo je izgledao poput Božine čestitke, bijel i pust a s visokog tornja kroz svjetlucavu rasvjetu klizile su bešumnne pahulje.

- Nema skoro nikoga.
- Pa što je tu čudno, Božić je - rekao je ne pogledavši je.

Više ništa nisu rekli. Svatko je hodao za sebe, a skupa s onim drugim, nije ponijela ni kapu ni šal, lice joj se žarilo jer su netom prije ove čudne šetnje voljeli jedno drugo na način kako su oduvijek radili, izgarajući, jer samo su tako znali. I tako voljeli. Ponekad ništa nije ostalo nakon toga.

Napokon su našli cafée gdje su mogli da sjednu, naruče kavu. Pokušao je da joj objasni, pokušala je da mu objasni. Prijetio se da će otići, pokušala je da ode. Izašao je prvi, izašla je za njim. Do pola korza išli su pored jedno drugog, ali on je za pola koraka bio ispred nje. Negdje na sljedećoj trećini puta samo mu je stavila ruku u džep kaputa. Do stana stigli su skupa. Prsti joj više nisu bili hladni. Pojeli su male savršene sendviče. Skuhao joj je još jednu kavu. Nalio malo crnog vina. Pustio film. Više se nije sjećala zbog čega su uopće šetali. Samo se sjećala velikih pahulja kao zvijezda.

06.01.2019.