Avu su strašno rastuživale sitne borove iglice po laminatu, uz poneku otkotrljanu srebrnu kuglicu. Tik tak tika tak. Ava je nekako svugdje vidjela tu prolaznost. Od sjaja do očaja, od zvijezda do dna. Treptaj oka. Danas međ' plahtama, sutra na distanci. Dva bliska stranca.

Sinoć su ona i Lj do kasno brbljale. Lijepo se opustiti izvan posla, Lj joj je bila kolegica i najčešće su se viđale na poslu, između pacijenata, čekaonica i uputa. Ava je nakon sto godina pronašla prijateljicu koja joj se dopadala. Pričale su jedna drugoj samo stvari koje su obe željele, bez onih neugodnih pitanja koja neki znaju da postavljaju čisto da zabodu nos svugdje. Nijedna od njih nije kuhala, nijedna od njih nije imala muža s ispeglanim košuljama, ručkovima kod rodbine i onim neugodnom potrebom da se prikaže kako su te stvari značajne da bi bile uspješne. Razlikovale su se jedino u tome što je Ava bila s još ponekim licem koje Lj još nije stigla da upozna. Ava joj još uvijek nije ispričala kako je B nakon boce vina i čokolade završio u njenom krevetu, a ona ga je malo nakon toga izbacila i iz postelje i stana, oprala još tu noć sve plahte, deku i jastučnice i zaspala s jastukom preko glave, mirno, snom pravedne. Kad se svi troje vide na poslu. Lj nikad nije jasno zašto B nije uradio ništa konkretno a još uvijek se osmjehuje u prolazu, gleda crnim očima tako prodorno. Samo Ava zna.
Lj je već godinama mučio jedan S, egocentrični ljepuškast tip kojeg je Ava za par godina vidjela kao istrošenog i skroz nezanimljivog tipa. Možda se prepoznavala u njemu, možda ga je i razumjela. To još nije definirala a nije je baš ni izanimalo. Ava je uvijek mislila da ne mora sve da zna i razumije.
Ava je zapisivala sve i pomislila kako je ovo još jedno nepoantirano razmišljanje. Valjda jer su je rastuživale sitne borove iglice po laminatu, uz poneku otkotrljanu srebrnu kuglicu. Od sjaja do očaja. Tika tak tika taka.

Ava je dobivala mnoge bitke, ali ponekad je željela da je netko i pobjedi.