Jesi li zaspala Astarta kao što si obećala?

Prorekla si jednom da je sve ovo san
ali nije dovoljno leći u svilenu postelju
mirisati na noćno nebo i sanjati.
Jutro nas sve dočeka pa i tebe Astarta.

Uzalud navlačiš svilene zastore
bojiš oči u crno i rasipaš kosu po jastucima.
Nećeš uspijeti zaustaviti vrijeme
procuriće ti kroz prste skupa sa mnom.

Ne budi previše nesretna,
nisi rođena da budeš vesela
da lepršaš ovim svijetom poput srebrne pahulje
i padaš po šalovima veselih boja
umotanih oko bijelih vratova
i po njihovim blještećim šnalama.

Ti si više tmina, put koji se ne zna gdje će završiti;
provalija ili zagrljaj?
ambis ili tvoj krevet od neba?

Je li sve san kao što si prorekla Astarta?