Čudno kako u prostranstvu gdje samo bagremi i jablani ljube nebo, ti možeš doživjeti onaj jedan dragocjeni trenutak sjećanja na jedno sasvim drugačije svitanje; na čokoladne tetrapake mlijeka, zalijepljenu slamčicu na samo ponekom pakovanju, vrisku zbog iste, smijeh zbog otimanja, plavo razlijevanje neba, planina i vode.
Htjela sam ti napisati još ponešto o senzibilitetu.. Ali neću. Pustim da se sve razlijeva poput neba, planina i vode.
Nosim te pod pustim prostranstvom gdje samo bagremi i jablani ljube nebo, i pitam se koliko sam ti naudila svojim (ne)postojanjem?
Laku noć, tamo gdje si možda svanulo je
11 svibanj 2017komentiraj (12) * ispiši * #