Sva moja sjećanja zapela su oko jedne kutije Marlboro cigareta na malom noćnom ormariću. Cijelo popodne se mučim da se sjetim jesu li light ili obične? Gold?
.. Kad zatvorim oči skoro mogu da osjetim pokret ženskog tijela koje hoda od kreveta do kupaone, znaš, uvijek sam joj se divila na hrabrosti da se prošeta, i sad nesvjesno poželim neki veliki ogrtač za nju, nešto da se sakrijemo, obe.
Kad zatvorim oči, skoro mogu da osjetim mirovanje muškoga tijela na tom krevetu. I čujem: Hej pusti kose pune polena, hajde baš u inat babarogama, sa telefona.

Mene muči ona zaglavljena kutija Marlbora.

Onaj osjećaj da zima nikad neće proći. Snijeg koji je počeo da kopni, pa je zaustavljen i sada obrubljen blatom i ledom. Grmovi divljeg šipka zarobljeni negdje između svega toga. "Zima sa Kristinom", još je samo jedna od priča. Znaš kakve su ove naše sjeverne zime. Pepeo i gar visoko iznad krovova. Do čistog plavog treba ti milijun godina. Pokušavam s ovo malo gena što nisu odavde da se uhvatim za taj jedan korak iznad tog sivog što se ujutru uvlači u pluća i nos i oči i zbog koga dišem kratko na dah u svoj mirišljavi srebrni šal. Čitala sam negdje da su oko ove naše pješčane zemlje, sađene šume da nas ne bi otpuhao vjetar zimi.

Sve bi bilo mnogo lakše da bar volim prokleti divlji šipak.

Ova godina započela je sa suncem. Točno se sjećam jer smo već malo prije jedanaest hodali Korzom tražeći gdje bi mogli popiti kavu. Sunce se odbijalo o zastakljene dijelove novo obnovljenog Narodnog pozorišta/kazališta/színház-a. Naravno teško je naći nešto što radi prvog januara tako rano. Pomalo je smiješan i razlog zbog kog smo uopće i bili na Korzou, a ne u toplom krevetu.

Upravo smo prolazili onim dijelom centra gdje je sinoć pjevala Goca T. Mjesto je već bilo počišćeno i to mi se jako svidjelo. Nigdje traga plastičnih čaša, ni boca. Tu sam istu noć pila neko kuhano vino sa previše naranče. Bar mi se čini da je bila naranča. Nekako smo uspjeli prokrijumčariti prave staklene čaše za šampanjac koji smo poneli.

Ja sam ustvari htjela da pišem samo o tom Suncu, koje je sve obasjavalo, ali eto pokušavam da to uguram u neke interesantne rečenice.

Kafić koji smo našli da je otvoren bio je na moje iznenađenje baš pun. Gornji i donji "nivo".

Preko puta nas, ili tačnije iza leđa A., sjedio je jedan stariji par, tipa preko šesdeset. On u odijelu, sve sa kravatom, gospođa u kostimu boje pijeska. Bilo ih je lijepo za vidjeti. Prvi januar, negdje oko jedanaest, a oni piju kavu u lijepom gradskom kafeu, točno u centru grada.

(možda se i njima desila nezgoda, pokvarena TA peć, pa je došao vlasnik stana koji nema obzira što je prvi januar, pa ih je telefonski poziv izvukao iz kreveta, iz toplih prekrivača i sa zgužvane posteljine /dobro, ovaj put neću spominjati plahte/, pa su morali da se upute na kavu iako im se još spavalo, i ako se njoj još milovalo i ljubilo i stiskalo uz njega)

Kava je bila odlična. Ja uvijek naručim espresso sa mlijekom, običan, ne volim iznenađenja po kafićima tipa neka mućkalica u kojoj svega ima osim kave. Naravno A. on voli te moderne kave, i mislim da se ipak pokajao što je umjesto kave dobio nešto lijepo upakovano u šlag i čokoladu. Jednom smo u Beogradu ipak bili u nekom kafiću gdje ima jako lijepih kava raznih vrsta, i cijene su baš ono prevelike. Naravno, pustila sam ga da izabere za mene. Ne sjećam se više kakva je bila ta kava. Ja često gledam samo njega, u njegove usne i oči i ne čujem šta priča. Kasnije se svega pokušavam sjetiti. Ne uspije mi uvijek, naravno. Sjetim se npr. koje mu je boje bila majica i da li mu je kosa bila baš ono skroz kratka, ali ne mogu da se sjetim ničega drugog, datuma, ulice gdje je kafić, kvarta u kom smo bili..

Za ostalim stolovima bilo je mnogo drugih ljudi, naravno nisam se baš okretala da ih sve promatram. Za jednim, uz prolaz, sjedio je neki poznanik, valjda. Ni to ne znam gdje da svrstam.

Žena iza leđa A., ona u kostimu boje pijeska, pogledala je samo jednom u mene. Nasmiješila se mojim rasčupanim kovrčama. Uzvratih osmijeh poručujući očima da nisam stigla da dovedem kosu u red, nakon onako naglog buđenja. Bila sam u majici od sinoć, onoj crnoj, znaš već kojoj uz koju nosim onaj bijeli džemperčić do struka, sa rukavima do lakta, onako malo "rombastim" uz koju ide savršeno onaj srebrni lanac sa privjeskom crnog i srebrnog lista.

Nasmiješila sam se A. Mnogo te volim. Eto da znaš o čemu ja razmišljam kad ponovo gledam u tvoje oči.

Oduvijek sam željela imati nekoga, koga je nemoguće zaboraviti.

Kažem sinoć A. ničim izazvana, kako mi fali prava vatra, ono iz obične kreka veso peći, kao nekada kod I. Mi bi došli oko osam sati navečer, a soba bi bila vrela. Pola noći prozor bi bio odškrinut, a pred jutro i širom otvoren. Uvijek mi je falilo nekako zraka.

Nisam voljela taj crni kožni ležaj, bio je pretvrd i plahte su stalno "bježale" ispod mojih leđa. Nakupe se onako u "zmiju" pa žuljaju, a ti nemaš vremena da ih pomjeriš jer usne..

Najgore je bilo tuširanje u kupaoni koja se nije grijala, nego bi tik kad uđeš u nju upalio malu grijalicu da puše. Ako bi puhala izravno u tebe dok si mokar pod tušem imao si osjećaj da je još hladnije. Dodatnu "kvarcnu" peć bi palili samo ako bi nekome od nas bilo baš hladno. Meni uglavnom nije. Uvijek bi spavala samo u nekoj donjoj majici, golih nogu, uvijena u prekrivač.

Jednom je iskočila sklopka, a A. je rekao kako se vidi da sam bila u vezi sa električarem. Naravno, kao da je to i nešto, podići spušten automatski osigurač.

Valjda mi fali "vizualizacija" te topline, jer sada je sve umjerenih 20 stupnjeva i nije hladno. Ali ne vidim fizički vatru i cjepanice kako gore.

Kažem sinoć A. ničim izazvana, kako mi fali prava vatra, a on me umiruje nacrtanim crvenim srcem koje gori za mene istom jačinom.

Kad nemam nešto posebno da radim, pustim si npr. Svetlanu od Kerbera, i, pa mene Svetlana može odvesti bilo gdje. April. Cijela jedna pjesma kao favorit kod mene, samo zbog travnja, medenih njedara i onih zubi što se u njoj spominju.

Jednom me je nešto odvelo do onog jutra kada smo usnuli spavali. Bilo je ljeto i u rano jutro rolete su bile malo odignute da bi ušao zrak. Znaš da ne volim zagušljive sobe, sve te izmješane arome svijeća od cimeta i jabuka, pomiješanih sa glazbom, razbacanim stvarima, mrvicama od keksa i ugrijanih tijela.
Slušam vrijeme kako prolazi i ne mogu ga zaustaviti.
Mogu se samo uvijek vraćati po još.

Ponekad poželi biti normalna žena, koja svih 365 dana želi da se probudi uz nekoga. A ne samo u polovici od njih. Koja ujutru kad se probudi ne poželi prvo otrčati staviti kavu i traži gdje je ostavila polovicu stvari koje je svukla. I to samo ne zna kada je onih drugih 182,5 dana. Inače su joj stvari uredno složene. Ujutru ih dohvati iz prve, po mraku.

Jednom su A. i ona potpuno zaboravila da prvi dan drugog polugođa prvog razreda. Sad izgleda smiješno i ponekad uz vino prepričam nekome pa se smijemo tim stvarima.Tada je izgledalo poprilično haotično. Gospođa učiteljica je gledala blagonaklono, no imala sam osjećaj da misli nešto mnogo gore. Šta ženu u ranim tridesetima može toliko sluditi da zaboravi odvesti dijete u školu? Alchajmer očigledno nije. Naravno, odgovorih joj samo u mislima. Uz mahanje iz auta i žustro prebacivanje u prvu, pa drugu brzinu. I tako većinu razgovora sa ljudima, vodi u mislima. Ponekad su te misli tako brze da ih ni sama ne može pohvatati. Bude rano ujutru i bude onaj plavičasti odsjaj, a ona grije prste na šalici.

Trebalo bi možda jednom napisati tu decembarsku priču. Ogromna količina pahulja i poziv na 192. Jedan jedini put u životu kad nije mogla sama sebi pomoći i kada ju je snijeg plašio.

Ali nikad je ništa nije moglo dovoljno uplašiti da odustane. Jedino da još poželi da je to svih 365 dana i da joj to može pružiti i netko drugi.

Prvo jutro pod snijegom, a ja sam skoro pa ravnodušna. Kopavši po skicama, pronašla sam nas pod nazivom ništa. Mislim da još nisam shvatila taj rujan. Nije bio kakav si obećao.
Tebi je ništa podarilo zaborav, a meni sjećanje.
I
Snijeg i bijelo ravnodušno jutro.

Šesta godina, kako sam se te novogodišnje noći, pod dejstvom nostalgije, prejako izmješanih pića, i odurnih šljokica po kosi i dekolteu, odlučila poslati sms nekome za koga nisam bila sigurna kako će reagirati. Tako je započela ljubavna priča sa svojom prvom sezonom. "Pilot" epizoda, desila se jedno osam mjeseci ranije.
"Priča o ljubavi, obično ugnjavi", ako ništa drugo, ugnjavi one, kojima, o istoj pričaš/pišeš. Zato kad pišem zamišljam kako nitko neće čitati, nitko neće "prevrnuti" očima, a možda će neke podsjetiti kako je Ljubav ipak najvažniji pokretač. Jer te samo ljubav može "natjerati" da radiš stvari koje inače ne radiš, da plešeš na Trgu u novogodišnjoj noći, iako inače uglavnom imaš pokrete "drvene Marije", da umjesto kave koju žarko želiš popiti, jedeš male sendviče sa maslinama i kikirikijem, iako je tvoje najveće dostignuće, običan sendvič sa margarinom i šunkom. Ljubav je kad pustiš nekoga da te voli u tim malim sitnim stvarima. I usrećuje te tako posebno, da te pomisao na prolaznost (jer netko je radi utjehe, jednom smislio frazu da sve prolazi) uznemiri, na onaj pakostan način, kad želiš da leptirići budu nevidljivi, a ne da pretvore u leptire, ogromne, nemirne, uplašene.
(ni ovog puta nismo otišli u kino, i bilo je vrućih radijatora i vrućih poljubaca i lijepih toplih fotki, i kuhanog vina i crnog piva i aritmije i stezanja u grudima i jutarnjih odlazaka i mirišljavih sviječica i knjiga za poklon (jedva čekam da je počnem čitati))

Kad bih sebe sama opisala, rekla bih da sam jedna vesela osoba, sa tendencijom da se povremeno pretvorim u namćora jer mi je tako lakše. To je zbog rasta leptirića.
Nedostaju mi neke osobe na blogu, smrt je poprilično ozbiljna stvar koja me plaši (molim za tebe), a oni koji su samo otišli i ne pišu, neka nam se vrate.
Moja novogodišnja želja je Ljubav za sve, jer možda će sve to proći, ali prava Ljubav neće.