Kažem sinoć A. ničim izazvana, kako mi fali prava vatra, ono iz obične kreka veso peći, kao nekada kod I. Mi bi došli oko osam sati navečer, a soba bi bila vrela. Pola noći prozor bi bio odškrinut, a pred jutro i širom otvoren. Uvijek mi je falilo nekako zraka.

Nisam voljela taj crni kožni ležaj, bio je pretvrd i plahte su stalno "bježale" ispod mojih leđa. Nakupe se onako u "zmiju" pa žuljaju, a ti nemaš vremena da ih pomjeriš jer usne..

Najgore je bilo tuširanje u kupaoni koja se nije grijala, nego bi tik kad uđeš u nju upalio malu grijalicu da puše. Ako bi puhala izravno u tebe dok si mokar pod tušem imao si osjećaj da je još hladnije. Dodatnu "kvarcnu" peć bi palili samo ako bi nekome od nas bilo baš hladno. Meni uglavnom nije. Uvijek bi spavala samo u nekoj donjoj majici, golih nogu, uvijena u prekrivač.

Jednom je iskočila sklopka, a A. je rekao kako se vidi da sam bila u vezi sa električarem. Naravno, kao da je to i nešto, podići spušten automatski osigurač.

Valjda mi fali "vizualizacija" te topline, jer sada je sve umjerenih 20 stupnjeva i nije hladno. Ali ne vidim fizički vatru i cjepanice kako gore.

Kažem sinoć A. ničim izazvana, kako mi fali prava vatra, a on me umiruje nacrtanim crvenim srcem koje gori za mene istom jačinom.