Šesta godina, kako sam se te novogodišnje noći, pod dejstvom nostalgije, prejako izmješanih pića, i odurnih šljokica po kosi i dekolteu, odlučila poslati sms nekome za koga nisam bila sigurna kako će reagirati. Tako je započela ljubavna priča sa svojom prvom sezonom. "Pilot" epizoda, desila se jedno osam mjeseci ranije.
"Priča o ljubavi, obično ugnjavi", ako ništa drugo, ugnjavi one, kojima, o istoj pričaš/pišeš. Zato kad pišem zamišljam kako nitko neće čitati, nitko neće "prevrnuti" očima, a možda će neke podsjetiti kako je Ljubav ipak najvažniji pokretač. Jer te samo ljubav može "natjerati" da radiš stvari koje inače ne radiš, da plešeš na Trgu u novogodišnjoj noći, iako inače uglavnom imaš pokrete "drvene Marije", da umjesto kave koju žarko želiš popiti, jedeš male sendviče sa maslinama i kikirikijem, iako je tvoje najveće dostignuće, običan sendvič sa margarinom i šunkom. Ljubav je kad pustiš nekoga da te voli u tim malim sitnim stvarima. I usrećuje te tako posebno, da te pomisao na prolaznost (jer netko je radi utjehe, jednom smislio frazu da sve prolazi) uznemiri, na onaj pakostan način, kad želiš da leptirići budu nevidljivi, a ne da pretvore u leptire, ogromne, nemirne, uplašene.
(ni ovog puta nismo otišli u kino, i bilo je vrućih radijatora i vrućih poljubaca i lijepih toplih fotki, i kuhanog vina i crnog piva i aritmije i stezanja u grudima i jutarnjih odlazaka i mirišljavih sviječica i knjiga za poklon (jedva čekam da je počnem čitati))
Kad bih sebe sama opisala, rekla bih da sam jedna vesela osoba, sa tendencijom da se povremeno pretvorim u namćora jer mi je tako lakše. To je zbog rasta leptirića.
Nedostaju mi neke osobe na blogu, smrt je poprilično ozbiljna stvar koja me plaši (molim za tebe), a oni koji su samo otišli i ne pišu, neka nam se vrate.
Moja novogodišnja želja je Ljubav za sve, jer možda će sve to proći, ali prava Ljubav neće.
Post je objavljen 03.01.2017. u 14:38 sati.