Ova godina započela je sa suncem. Točno se sjećam jer smo već malo prije jedanaest hodali Korzom tražeći gdje bi mogli popiti kavu. Sunce se odbijalo o zastakljene dijelove novo obnovljenog Narodnog pozorišta/kazališta/színház-a. Naravno teško je naći nešto što radi prvog januara tako rano. Pomalo je smiješan i razlog zbog kog smo uopće i bili na Korzou, a ne u toplom krevetu.
Upravo smo prolazili onim dijelom centra gdje je sinoć pjevala Goca T. Mjesto je već bilo počišćeno i to mi se jako svidjelo. Nigdje traga plastičnih čaša, ni boca. Tu sam istu noć pila neko kuhano vino sa previše naranče. Bar mi se čini da je bila naranča. Nekako smo uspjeli prokrijumčariti prave staklene čaše za šampanjac koji smo poneli.
Ja sam ustvari htjela da pišem samo o tom Suncu, koje je sve obasjavalo, ali eto pokušavam da to uguram u neke interesantne rečenice.
Kafić koji smo našli da je otvoren bio je na moje iznenađenje baš pun. Gornji i donji "nivo".
Preko puta nas, ili tačnije iza leđa A., sjedio je jedan stariji par, tipa preko šesdeset. On u odijelu, sve sa kravatom, gospođa u kostimu boje pijeska. Bilo ih je lijepo za vidjeti. Prvi januar, negdje oko jedanaest, a oni piju kavu u lijepom gradskom kafeu, točno u centru grada.
(možda se i njima desila nezgoda, pokvarena TA peć, pa je došao vlasnik stana koji nema obzira što je prvi januar, pa ih je telefonski poziv izvukao iz kreveta, iz toplih prekrivača i sa zgužvane posteljine /dobro, ovaj put neću spominjati plahte/, pa su morali da se upute na kavu iako im se još spavalo, i ako se njoj još milovalo i ljubilo i stiskalo uz njega)
Kava je bila odlična. Ja uvijek naručim espresso sa mlijekom, običan, ne volim iznenađenja po kafićima tipa neka mućkalica u kojoj svega ima osim kave. Naravno A. on voli te moderne kave, i mislim da se ipak pokajao što je umjesto kave dobio nešto lijepo upakovano u šlag i čokoladu. Jednom smo u Beogradu ipak bili u nekom kafiću gdje ima jako lijepih kava raznih vrsta, i cijene su baš ono prevelike. Naravno, pustila sam ga da izabere za mene. Ne sjećam se više kakva je bila ta kava. Ja često gledam samo njega, u njegove usne i oči i ne čujem šta priča. Kasnije se svega pokušavam sjetiti. Ne uspije mi uvijek, naravno. Sjetim se npr. koje mu je boje bila majica i da li mu je kosa bila baš ono skroz kratka, ali ne mogu da se sjetim ničega drugog, datuma, ulice gdje je kafić, kvarta u kom smo bili..
Za ostalim stolovima bilo je mnogo drugih ljudi, naravno nisam se baš okretala da ih sve promatram. Za jednim, uz prolaz, sjedio je neki poznanik, valjda. Ni to ne znam gdje da svrstam.
Žena iza leđa A., ona u kostimu boje pijeska, pogledala je samo jednom u mene. Nasmiješila se mojim rasčupanim kovrčama. Uzvratih osmijeh poručujući očima da nisam stigla da dovedem kosu u red, nakon onako naglog buđenja. Bila sam u majici od sinoć, onoj crnoj, znaš već kojoj uz koju nosim onaj bijeli džemperčić do struka, sa rukavima do lakta, onako malo "rombastim" uz koju ide savršeno onaj srebrni lanac sa privjeskom crnog i srebrnog lista.
Nasmiješila sam se A. Mnogo te volim. Eto da znaš o čemu ja razmišljam kad ponovo gledam u tvoje oči.
Post je objavljen 25.01.2017. u 22:41 sati.