Trebalo bi zapisati nešto o prozorima:

Ono kad zatvoriš staklo jer prvi put u životu osjećaš neki strah. Ne znaš točno od čega, ni da li je to nešto s druge strane prozora, ali imaš potrebu samozaštite. Od tog nešto vani, a kad bolje razmisliš to nešto je vec unutra, u tebi.
I uvuče ti se ta neka misao u glavu, obilazi te i navaljuje zapiši me, zapiši me, ja sam tvoja misao o šutnji.

Evo, zapisana si, da si me obilazila.

Ne mozes vjecno mirisati na ljubav
to nije uspjelo ni vecima od tebe
ni onima koji su voljeli lakse od tebe sa vise zara
Ti volis rijecima, zarezima i dvotockama
volis po strofama jednu sada
drugu ujutru
dok se ne ohladi kava,
dok ne prostres rublje da ga vjetar okrece na onom svom ringispilu
a ti kao dijete gledas u njega
sretna i tuzna u isti mah
Mogla bi voljeti
ali nemas vremena
ti moras misliti na one od juce
i od proslih godina
i na one od sutra
od sljedece strofe
Ti bi mogla voljeti
da te ne zanima igra ptice i oblaka
i zara u svakom oku
Mogla bi voljeti u teoriji
kada ne bi postojale sve te rijeci koje jos treba napisati
sve te dvotocke i zareze
i kad se ne bi bojala tog vjetra sa panonskih ravnica.
U praksi bi bila jos bolja, voljela bi odistinski i
pravo
Sve dok jednog dana bez razloga ne bi rekla zbogom
jer zbogom tako prokleto dobro zvuci u pjesmama.
Mogla bi voljeti kad bi bila naivna
i ne bi poznavala svaki kraj te strofe, pjesme ili price

iz inata voljeces jos mnogo, i svaki put bices iznanadjena
koliko je ljubav ustvari samo jedna pjesma
slozena u rijecima, oblikovana zarezima, potvrdjena tockom.
preslikana u krilima vjetra sto susi tvoje rublje

Eto zato, samo zato.

Sve vise vjerujem da su ljeta bezobrazna prema meni. Da ne kazem bahata i navalentna. Primamljivo vruca sa puno sladoleda. Onako zaljubljeno me gledaju i nude mi se. Preplavljuju sa svojim dugim danima koja pocinju vrlo rano. Tamno modri omotac neba za cas se pretvori u bljestavo plavo. Ako si neoprezan i samo na tren zatvoris oci, mozes da propustis taj velicanstveni trenutak. Ali mozes pokusati da ga dozivis opet sutra ujutru. Ljeta, posebno rano ujutu, vole da mi razmazuju maskaru i razbaruse kose. Ljeta vole da mi nude dinje, koje ja nikad ne sijecem na one kockice, pa skoro ritualno jedem viljuskom, nego ih onako sijecem na velike kriske i tako hladne grizem sa sve bradom u njima.
Ljeta, nadahnuta kakva vec jesu, uvijek se nude "za uzeti", nikad nemas opciju "za ponijeti" jer da postoji ta opcija, ja bih ih vodila uvijek sa sobom, pa kad me boli glava kao sad, ili kad ne bih mogla da se sjetim boje a kamoli da o njoj pisem, ona bi uvjek bila sa mnom, bezobrazno me podsjecajuci na sve sto nekad ne mogu, necu i ne zelim.

Pa ih uzmem, bas volim da ih uzmem, sve sa hladnom dinjom medju zubima, i onom rasplakanom maskarom, onog jednog ranoljetnog jutra.

Danas mi je nekako cijeli dan Marilyn Monroe u glavi. Čudan je način na koji povežemo stvari; pomislila sam kako mi fali pravi crveni ruž za usne, i onda se ona nekako zalijepila za moje misli i eto ti..

Čudno kako ljudi pridaju značaj banalnostima i još čudnije kako onda svi drugi ljudi nagrnu da o istoj razglabaju do besvijesti. No, otrili smo toplu vodu, i znamo što je to ali 'ajde da o tome pričamo.
Kvaliteta je nekako osrednja, trenutno i više nego inače.
Ono malo ljudi koji bi nešto i mogli promjeniti, ionako su samozatajni i skoro pa nevidljivi, a nekako mi fale, skoro pa poput crvenog ruža.

Stvarno mi se ne da baviti čak niti pisanjem, mislila sam preurediti neki svoj tekst i podmetnuti ga kao toplu mirišljavu krafnu sa nutellom. Kao u onoj psihološkoj studiji u jednom filmu kada obavjestiš ljude da za 5 min. stižu svježe, ali oni koji ne odole ovim starima budu obilježeni nekim negativnim epitetima. Lik iz filma mi je bio cool kada je u odbrani onako iskreno viknuo svojoj ženi "ali ja volim stare krafne, ništa im ne fali!"

Preuranjeni vikend koji je počeo još u četvrtak uveče, prošao je. Zamračena soba bez kiseonika, taman ono misliš onesvjestićeš se, a on ti ne da, nego te onako ulijepi još više za krevet i vlažne plahte.
Kuhinja je vrlo mala, u njoj je toplo i kad upališ ploču da skuhaš kavu, ali nije da sam bila gladna. Bila sam nagovorena da fotkam njegove specijatete, ali rekoh mu važno "moj blog, moja pravila", čak ni nemamo ono step to step, a bez toga niti ne pomišljam da se jednom pojavim.
Kasnije sam za kaznu bila odvučena u krevet i zatrpana jastucima raznih veličina iako je najatraktivniji onaj najmanji koji inače nikome ne dam, ali kada vidite muškarca od 2 metra kako slatko spava što reći osim da dajete i jastuk i glavu i sve ako treba.

... Jutros je oko 06. h zapuhao neki vjetrić. Spremam se da duboko udahnem sada prije nego uđem u tu mirišljavu sobu koja miriši na svježe slike iako ja ponekad volim i one stare.

Sinoć sam vraćajući se kući sa posla, poslije vrućih plus 30 i nešto u neprovjetrenom prostoru imala samo jednu želju; izaći na zrak i disati. Onako duboko, široko, punim plućima, disati.
Nekako kad počneš razmišljati o disanju, uhvatiš sam sebe da je to radnja koju neprimjetno odrađuješ, ali ako počneš da razmišljaš o istoj, onda te ili hvata neka patologija ili stvarno neprovjetren prostor zatjeva samo to, oslobađanje i jednostavno disanje.
I onda ustanem jutros vrlo rano (treba danas opet na posao) da odradim one, kako kaže jedan moj prijatelj, ženske stvari. O disanju niti ne razmišljam, sve dok me negdje poslije prve jutarnje kave na poslu, opet nešto nije onako podmuklo podsjetilo na to.

Uvučena sam u neki vakum od slow motiona i nije mi dobro.

Ja hodam isto kao nekada. I smijem se isto kao nekada. Pocrvenim često i zapetljam se kada hoću nešto brzo da kažem. Pušim prekomjerno i uživam u tome. Lakiram nokte crveno i volim to. Imam bijele sandale sa kaišem oko zgloba. I to volim. Mirišem svoje majice kad ne mogu da zaspim jer volim da se prisjećam kako sam ti mirisala. I kako ću mirisati ti opet. Sve volim i sve je isto.

Često mislim na tebe.

Bez predosjećaja. Niti dobrog niti lošeg. Jednostavna praznina i tišina. Zaustavljena slika dok se stvarala još jutros kad sam pustila dan u sobu. Dan je težak. Pravi ljetnji. Vreo dok sam hodala. Odlučila sam ignorirati auto. Probat ostvariti interakciju s prirodom. Lošije mi ide s ljudma. Ne sjećam se kad sam poslednji put hodala. Pustiti misli. Htela sam ustvari izbjeći punu glavu konfuznih, opterećujućih misli. Ništa mi više nije izgledalo logično. Hodam usporeno. Noga na nogu. Hodam, a misli hodaju za mnom. Ne okrećem se. Ako dovoljno dugo hodam, misli će odustati. Glava će mi biti prazna. Dovoljno ću se umoriti i uveče se neće pretvoriti u 1001 neodgovoreno pitanje.

Srpanj kroz koji hodam, uskoro će mirisati na kolovoz, na ostatke ljetovanja. Okrajke plaža. Prazne presvlačionice gdje se ukrade poneki poljubac.

Temperatura je nepodnošljiva i zrak je suh. Ipak, nepogrešivo će se osjećati, vrlo brzo, ljeto koje je na izdisaju. Figurativno, zajedno sa mnom.

I znala sam da se trebam bojati. Svega što sa sobom može(š) donjeti. I što si već donio, bojim se.

I nemam nikakav predosjećaj. Niti dobar, niti loš.
Uveče noć se uvuče u sobu, na isti način kao ujutru dan. Ni ne primjetiš.

Neka ljeta traju godinama.

Kad pomislim na ljeto, prvo osjetim kako miriše asfalt.
Čujem susjeda kako zaljeva trotoar šlaufom. Ako izoliraš vanjske zvukove, ako zanemariš pogled na odbačeni šlauf pored grma ruže, ako te od sparnog ljetnjeg dana ne odvuku bezglasna zujanja insekata, možeš sasvim dobro da čuješ njegov razgovor sa susjedom, možeš vidjeti djevojčice kako voze svoje bicikle, cika i smijeh, samo se osloniš na zvukove koji se kriju u jednom takvom popodnevu.
Možeš ostati tako zarobljen u polumračnom dnevnom boravku, spuštenih roleta na rupice, kao zarobljeni zujeći insekat, među bijelim zavjesama.

Neke zime traju godinama.

Kad pomislim na zimu, prvo osjetim miris hladnoće. Iza zatvorenih prozora škripu ugaženog snijega.
Ako izoliraš vanjske zvukove (tišinu), mogu čuti razgovor sestre i oca na primjer. Mogu vidjeti kako kasnije sa zaleđene terase odlamamo led u obliku stalagmita, koji nekad božanstveno bljeska na zimskom suncu.
Samo se osloniš na to u tim hladnim zimskim popodnevima, gdje možeš ostati zarobljen danima.

Neke ljubavi traju godinama.
Kad pomislim na ljubav, prvo osjetim kako mirišu sva takva popodneva.
Ako izoliraš vanjske utjecaje i ako sebi dopustiš... Uvijek možeš naći mrvu ljubavi.

Nije još ostalo mnogo od ovoga dana. Recimo, nekih osam minuta. Zapamtila sam miris dinje za doručak, u podne.
Tost i paradajz. I da nisam mogla izgovoriti neke riječi. Bolnost od prstiju, iznad lakta, skoro blizu ramena. Odjednom sam prestala govoriti a ne mogu se sjetiti razloga.

Slaba sam u igri memorije. I govorim sebi; zapamti taj osjećaj, i zapamti sve što tog trena osjećaš, zapamti kucanje srca u grlu, a ne da pamtiš pvc bočicu hladne vode na noćnom ormariću. Pamti bitno.

Pamti prvi ukus, prvi miris, prvo bezglasno mmm, negdje zakopano u dubini stomaka, pa onda oslobođeno, raspršeno, skoro odplakano.
Zapamti i ne viči u sebi da ne možeš, ne umiješ, da si lijena za memoriju
i ne govori sebi da će se ponoviti. Jer nekad se desi da se nikad ne ponovi. Osjećaj.

Da ti nedostaje a da ga gledaš u oči i šutiš, šutiš i ne možeš da se sjetiš zašto si mu prestala govoriti.
Samo miris dinje.
Nespretni prsti petljaju po celofanu, i odvačiš mi koncentraciju poljupcem, želim se skoncentrisati na kutijicu, kidam zubima celofan, vraćam ti je, zaboravim da pamtim mnogo važnije stvari od kutijice.

Bolnost ramena me podsjeti na pokušaj oslobađanja od stiska,
odgurnem ga a on se nasmije,
nešto u pokušaju da se izgovori.
nešto kao; Još nije gotovo, on još nije završio sa mnom.

Na kraju krajeva najbolje pamtim miris dinje. U podne.