Nije još ostalo mnogo od ovoga dana. Recimo, nekih osam minuta. Zapamtila sam miris dinje za doručak, u podne.
Tost i paradajz. I da nisam mogla izgovoriti neke riječi. Bolnost od prstiju, iznad lakta, skoro blizu ramena. Odjednom sam prestala govoriti a ne mogu se sjetiti razloga.

Slaba sam u igri memorije. I govorim sebi; zapamti taj osjećaj, i zapamti sve što tog trena osjećaš, zapamti kucanje srca u grlu, a ne da pamtiš pvc bočicu hladne vode na noćnom ormariću. Pamti bitno.

Pamti prvi ukus, prvi miris, prvo bezglasno mmm, negdje zakopano u dubini stomaka, pa onda oslobođeno, raspršeno, skoro odplakano.
Zapamti i ne viči u sebi da ne možeš, ne umiješ, da si lijena za memoriju
i ne govori sebi da će se ponoviti. Jer nekad se desi da se nikad ne ponovi. Osjećaj.

Da ti nedostaje a da ga gledaš u oči i šutiš, šutiš i ne možeš da se sjetiš zašto si mu prestala govoriti.
Samo miris dinje.
Nespretni prsti petljaju po celofanu, i odvačiš mi koncentraciju poljupcem, želim se skoncentrisati na kutijicu, kidam zubima celofan, vraćam ti je, zaboravim da pamtim mnogo važnije stvari od kutijice.

Bolnost ramena me podsjeti na pokušaj oslobađanja od stiska,
odgurnem ga a on se nasmije,
nešto u pokušaju da se izgovori.
nešto kao; Još nije gotovo, on još nije završio sa mnom.

Na kraju krajeva najbolje pamtim miris dinje. U podne.