Neka ljeta traju godinama.

Kad pomislim na ljeto, prvo osjetim kako miriše asfalt.
Čujem susjeda kako zaljeva trotoar šlaufom. Ako izoliraš vanjske zvukove, ako zanemariš pogled na odbačeni šlauf pored grma ruže, ako te od sparnog ljetnjeg dana ne odvuku bezglasna zujanja insekata, možeš sasvim dobro da čuješ njegov razgovor sa susjedom, možeš vidjeti djevojčice kako voze svoje bicikle, cika i smijeh, samo se osloniš na zvukove koji se kriju u jednom takvom popodnevu.
Možeš ostati tako zarobljen u polumračnom dnevnom boravku, spuštenih roleta na rupice, kao zarobljeni zujeći insekat, među bijelim zavjesama.

Neke zime traju godinama.

Kad pomislim na zimu, prvo osjetim miris hladnoće. Iza zatvorenih prozora škripu ugaženog snijega.
Ako izoliraš vanjske zvukove (tišinu), mogu čuti razgovor sestre i oca na primjer. Mogu vidjeti kako kasnije sa zaleđene terase odlamamo led u obliku stalagmita, koji nekad božanstveno bljeska na zimskom suncu.
Samo se osloniš na to u tim hladnim zimskim popodnevima, gdje možeš ostati zarobljen danima.

Neke ljubavi traju godinama.
Kad pomislim na ljubav, prvo osjetim kako mirišu sva takva popodneva.
Ako izoliraš vanjske utjecaje i ako sebi dopustiš... Uvijek možeš naći mrvu ljubavi.