Sve vise vjerujem da su ljeta bezobrazna prema meni. Da ne kazem bahata i navalentna. Primamljivo vruca sa puno sladoleda. Onako zaljubljeno me gledaju i nude mi se. Preplavljuju sa svojim dugim danima koja pocinju vrlo rano. Tamno modri omotac neba za cas se pretvori u bljestavo plavo. Ako si neoprezan i samo na tren zatvoris oci, mozes da propustis taj velicanstveni trenutak. Ali mozes pokusati da ga dozivis opet sutra ujutru. Ljeta, posebno rano ujutu, vole da mi razmazuju maskaru i razbaruse kose. Ljeta vole da mi nude dinje, koje ja nikad ne sijecem na one kockice, pa skoro ritualno jedem viljuskom, nego ih onako sijecem na velike kriske i tako hladne grizem sa sve bradom u njima.
Ljeta, nadahnuta kakva vec jesu, uvijek se nude "za uzeti", nikad nemas opciju "za ponijeti" jer da postoji ta opcija, ja bih ih vodila uvijek sa sobom, pa kad me boli glava kao sad, ili kad ne bih mogla da se sjetim boje a kamoli da o njoj pisem, ona bi uvjek bila sa mnom, bezobrazno me podsjecajuci na sve sto nekad ne mogu, necu i ne zelim.

Pa ih uzmem, bas volim da ih uzmem, sve sa hladnom dinjom medju zubima, i onom rasplakanom maskarom, onog jednog ranoljetnog jutra.