Sinoć sam vraćajući se kući sa posla, poslije vrućih plus 30 i nešto u neprovjetrenom prostoru imala samo jednu želju; izaći na zrak i disati. Onako duboko, široko, punim plućima, disati.
Nekako kad počneš razmišljati o disanju, uhvatiš sam sebe da je to radnja koju neprimjetno odrađuješ, ali ako počneš da razmišljaš o istoj, onda te ili hvata neka patologija ili stvarno neprovjetren prostor zatjeva samo to, oslobađanje i jednostavno disanje.
I onda ustanem jutros vrlo rano (treba danas opet na posao) da odradim one, kako kaže jedan moj prijatelj, ženske stvari. O disanju niti ne razmišljam, sve dok me negdje poslije prve jutarnje kave na poslu, opet nešto nije onako podmuklo podsjetilo na to.

Uvučena sam u neki vakum od slow motiona i nije mi dobro.