30.03.2009., ponedjeljak

Zagreb. Zagrabiti. A Mande niotkud.

Nisam siguran u postavku.
Većina ljudi vikendom, uglavnom pokojim vikendom, ode od doma. Ja uglavnom vikendom, posljednjih godina tek pokojim vikendom, dođem doma. Iz ubave Behasanije, iz pitoresknog Orašja, u svoju novozagrebačku gajbicu, u koju poput one stvarke ulazim, i iz nje izlazim, posljednjih 34 godine.
Dakle, nisam siguran, čija je rutina vikenda ispravna, kao što mi nije niti skroz kosher, da je gužva na autoputu uvijek na drugoj strani.
Ispada da stalno plivam kontra struje i da se pravim pametan.
A takvi uvijek na'''bu.

Ne pamtim, kad je u mom sigetskom sandučiću – onoj limenoj spravi u koju su nekad stizale koverte iz prekooceanije, sa šarenim markicama i umišljenim mirisom Zapada i lažljive nostalgije – u posljednjih par godina bilo išta osim plavih obavijesti o prispijeću pošiljke, osim računa, plavih koverti, obavijesti o prijeboju, dospjele rate, opomeni pred utuženje i ine papirčadi tipa „Uvaženi partneru, sa žaljenjem blabla te ako do sutra ne, onda mi vas još jučer na sud i bla…“
A kadar je uvijek isti. Unatoč težnji za minimalizmom prtljažnim, vukljam kofer, ruksak, torbu i sedam i pol vrećica, pregršt plave kovertčadi i inog prijetoriječja na treći kat; vadim pivu iz robnohladnjačke rezerve, izvaljujem se poprijeko na fotelju…
Ajm houm.
Tih neponovljivih prvih deset minuta poluretardiranog polusmješka…
Onda kreće rutina.
Računi, zastare, leci. Smeće. Inventura hladnjaka. Otvori plin. Pusti vodu. Zalij siroče od bora na terasi, koji godinama prkosi nemaru i nezalijevanju. Pa tuširanje. Pa sve ostalo, po potrebi i zasluzi... Plan - kino, Sljeme, kavotorok sa prijateljima, girice u Jurišićevoj, placohod do Utrina ...
Za dušu. Plan.

Vodu dakle u sigetskoj gajbici koristim godišnje pet puta po dva dana, plus Božić i Nova godina. Kao i parking, i grijanje. Ali, za ugradnju vodomjera treba suglasnost svih stanara – onih istih, koji očito vrata ne otvaraju niti kad im u stanu netko umre, kako se barem osjeti…
Dok oni dakle ne otvore, ne uvide da je bitka na Sutjesci - slijedom koje im je Savez boraca dao stan - davno gotova i dok mi eventualno ne daju svoju suglasnost da plaćam koliko trošim, meni valja plaćati vodu kao da imam praonu autobusa i porozan vodeni krevet.
Mrgud iz Vodovoda tek veli - Po potrošnji?? Je, gospon, kagbivito, po potrošnji? Pa tko vam je kriv kaj ne živite tu cele godine, ne?!Isto za grijanje. Isto za parking.
Falabogu pa se nafta na benzinskoj JOŠ NE plaća paušalno, ofrlje na gore, umjesto po potrošnji. Bi me i benzinske partnerski opominjale i doprinosile sitosti mog kaslića.

Na stubištu, ceketava čistačica me pozdravi zamahom partviša i vriskavim spomenom psa i mile majke, uz vulgarizam glagola „kopulirati“ te pridjev „bosansku“. Da dokad će ona meni prati stubište, a mene uopće tu nema, i tko će njoj to platiti, te da boli nju nešto - što tu sad u izjavi remeti moju predodžbu njezinog tijela - što mene nema, što dakle ne čisti niti meni, niti za mene. Da ju boli. Veli. I drhteće brčine sa kapljom znoja na vrhu ispruži rukicu sa dlanom prema gore.

Ispada dakle da ja plivam kontra struje i da se pravim pametan, kao što mi i slika na autoputu sugerira gužvom u kontrasmjeru. Fulam smjer.
Jer ja plaćam. Sve. Uredno.
Dok, recimo, kišnica sa krova curi iz utičnica i kroz strop. Na moje rođene parkete. Mog rođenog stana. Jer predstavnik stanara nije potpisao plan rada. Jer ionako nema novaca na računu. Jer ionako pričuvu skoro nitko ne plaća. Pa se krov zato ne može sanirati. Te da portafon ne radi dvadeset godina, jer da ga mi ionako ne zaslužujemo. Veli naš predstavnik.
I dok sa pola oka gledam sve one svoje plave opomene i račune, telefonski glas iz Gradsko-Stambenog mi pojašnjava kako je haglete kagbimi sad od tih penzića utuživali pričuvu, lako je vama, vi ste vani, ali kajbuju oni, glete, nivamjetosamtak.
Istovremeno sa njegovim TAK, sa stropa na parket padne ogromna kap… TAK!
... a meni na oči padne mraK...

Tokom radnog dana radnog tjedna, gruntovnica u Samoboru radi do 11:30. Da kako nisam znao. I da kako to mislim tražiti vlasnički list, a ne znam broj ka-če. Koji na njemu piše.
Portir mi, nakon pola sata pregovora, daje telefonski broj referetice, da joj pojasnim da stojim pred kancelarijom, te zašto.
Konačno pripušten, rokćem od sreće.
(Ovime ujedno opet zahvaljujem vladi SAD-a na seminaru o pregovaranju i postizanju konsenzusa.)

Odlazim u sud u Zagrebu. Ne, spis nije kod nas, na petom katu vam je. Na petom katu, ne, spis vam nije kod nas, u prizemlju je. U prizemlju, ne, ne, kod nas je bil, ali sad ga nema. A dobro, zake to nemrete doć u ponedeljak?? Je nemremvamjatuniš kaj vi niste tu. A di ste?
Čekam naručenog i potvrđenog majstora. Dva sata kasnije, zovem ga. Joooj gospon, danes mi baš nikak ne paše, bi mogli neki drugi put?

Nedjelja predvečer… Uobičajeno tjeskobna.
Kofer, ruksak, torba, sedam i pol vrećica. Dvadeset osam deka računa, opomena, obavijesti o prijeboju. Zatvaram vodu, plin, prozore. Čekam da gosti kafića, koji ne plaćaju parking, pomaknu aute, da ja, bedak-koji-ga-plaćam-za-cijelu-godinu, mogu izići. Sretan sam i skrušen što me onaj ulančeni mrkogled nije usput žvajznuo na nedjelju.
Pokraj aerodroma, opet imam dojam da više aviona leti u Europu, nego ih od tamo slijeće.
Naplatne kućice. Niska svjetala u koloni prema Zapadu.
Gotovo praznim autoputem ubrzavam prema sumraku, prema Istoku.
Još jedan vikend doma je prošao…
/Od crvenoplavih stroboskopa presretača spašava me crni BMW diplomatskih tablica, još bitno brži od mene.../

Ponedjeljak ujutro.
Dobronamjerna komšinica pita – „Heee, bios' uzaaagrebu, neeeeeeeee? Pa štaima u Zaaagrebu?“
Glupavo ju gledam. Tekst sam zaboravio. Doma.

- 13:06 - Stisni pa pisni (13) - Papirni istisak - #

28.03.2009., subota

Četiri stare njuške

Opet ja opet malo po svome. Da ne velim, autoerotično.
naughty
Dakle, četiri njuške, o kojima su ispisane knjige...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic
- 09:06 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

26.03.2009., četvrtak

Suton

Image and video hosting by TinyPic

Ovo upošće počeo sam obrnuto. Kako bih definirao ton – ton obrnutosti.
Ja znam da mi živimo u jedinom nam i nezamjenjivom svjetovremenu. Znam i da nam je dobro i što smo položili pionirsku zakletvu nekad i što smo već i zaboravili i onaj tren i ono vrijeme. I ne, ja se ne bih vratio natrag. Ali, kao što reče jedan nadobudni bloger nekidan – ALI.

Ovo je dakle vrijeme globalno, individualistično. Fantastično. Dinamično i ino –ično. Vrijeme, u kojem većina kozmetičkih proizvoda za bebe sadrži kancerogene tvari. Da se klinci odmah očeliče. Vrijeme, u kojem na svim policama supermarketa uspijeva samo kineski češnjak. Koji dokazano nije kemijski tretiran, ali nedokazano jest radioaktivan. Vrijeme, u kojem par fiskalnih nerdova sruši svijet.
Ovo je vrijeme, u kojem četiri kontinenta žive pod apsolutnom medijskom dominacijom petog. Koji nas „24/7“ uči da se civilizirani svijet sastoji od ekspolzija, suda, zatvora, operacijske dvorane, nalarfanih kućanica i botoksa.
Ovo je vrijeme, u kome, kad svojoj rodbini na istok Njemačke pošaljem Milka – čokoladu za Božić, oni crknu od smijeha, jerbo zapadne božićne pakete su zaboravili sa ujedinjenjem istoka sa zapadom. Konja sa magarcem. Pa ja ispadnem originalan. Baš poput djeteta konja i magarca.
Ovo je dakle to vrijeme, u kojem smo svi slobodni.
A nitko više ne zna, od čega.
Nema Zida pa ni sjene; nema bunkera … a slobode…

Image and video hosting by TinyPic

Ne, ja se ne bih vratio natrag; ne skroz.
Ali bih malo sjeo za montažni stol ovog čudnog filma, i bih malo, kadar po kadar. Jer … izgubili smo nešto, u silnoj slobodi.
?Gdje je kritika?
Prije smo fino imali agitprop sistema, i imali smo, nasuprot, suptilno bockanje, zrcalo ironije. Jer sustava bez kritike nema, ne može biti, ne smije. Ali sad je nemamo.
Slavimo pokojnog Smoju – radujemo se regionalnoj lucidnosti, a pomalo previđamo socijalnu kritiku „Malog mista“, kritiku sistema i ples po žici da serija nakon snimanja ne ode „u bunker“. Jerbo da je kritična, da se šprda sa sistemom.
Ili Jiri Menzel. „Strogo kontrolirani vlakovi“. Toplo, puno duše, istinito, britko.
Ma, i Charlie Chaplin. Kritika bez riječi. Ubojita.
Slavimo Smoju, slavimo Chaplina, Menzela. Ali povod tulumu - zaboravili...

I eto nas danas, u vremeprostoru punom slobode i –ičnosti. Eto i mene tu. I ne žalim. Niti žalim za prošlim sistemom.
Ali prenerazila me spoznaja, neku večer, pogodivši katarzični omjer „Vranca“ i „Žuje“ - nema kritike! Kritika je potisnuta, ugušena. Ubijena i abortirana. Potiho. Ljudi u crnom, podignutih okovratnika, zabljesnuli su nas čudnim svjetlom, strpali Kritiku u Maricu i oko tri ujutro nestali, tog dana, kojeg nismo primijetili...
Ljudi moji, mi živimo san sjevernokorejskih ideologa! Goebbelsa. Čaušeskua. Honeckera i Mielkea.
Sustav imamo. A kritike više nema.
To niti Castro nije uspio...

Evo čujem, Marx među najprodavanijim autorima, otkako je recesije.
O preduvjetu kvalitativnog skoka dakle neću…

Image and video hosting by TinyPic

- 14:47 - Stisni pa pisni (11) - Papirni istisak - #

24.03.2009., utorak

Usisavač, "Krik" i Quijote - nije lako domoškarcu

Dio mene, ne znam, muški ili ženski, polako ali sigurno postaje seksističan. Sufiks bitan ovdje.
Možda je uzrok u mom bivstvovanju muškom domaćicom – svaka asocijacija na Freddy Mercuryja u minici i sa usisavačem … je blizu istini...
Možda je pak uzrok u nekim komentarima i tumačenjima moje Frau majke, koja bi počesto životne nepraktičnosti ili sprave komentirala sa „Mora da je to napravio muškarac.“

Recimo, time je moja majka mislila na miksere.
Imaš mikser – tada su mikseri još bili rađeni da traju – i desi se nakon par decenija, da sprava crkne. Ali naravno, metalne miješalice staroga i sva sila nastavaka nije kompatibilna sa novim mikserom. Pa bi Frau majka imala težak izbor – baciti ispravne nastavke i miješalice, ili ih odložiti u špajzu za dane recesije, koji će, govorila je, sigurno doći. A dijelove starog miksera otpravila bi onim svojim „Izmislio muškarac…“
(Obzirom na životno neiskustvo i djevičanski um moje majke do prije par godina, ovaj mi je pristup i danas pomalo enigmatičan…)

Ali mili moji… stvarno…
Kupiš tako usisavač „na vodu“ (u cijenu je ugrađen uvredljivi idiotizam, jerbo stvar radi na struju, a naravno ne na vodu). Moćan. Usisava klice, mikrobe, lošu energiju, podtepišnu ušteđevinu, autiće, ključeve i inu gamad. Ali kad ga nesmotreno za sobom povučeš u ekstazi čistoće-na-pomolu…
Stvar je povezana sa koeficijentom trenja, sa težištem i sa trzajem kao derivacijom ubrzanja. Kako god bilo, čistosis vodeni se sa svojim mikrokotačićima spotakne o vlastiti kabel. Na što se, slow motion, prevrne. Na što popusti poklopac. Na što, slow motion II, prljava vodurina puna klica, mikroba, loše energije (osobito nje), autića i kamenčića … i tako.
Munch. "Krik".
...
No, obzirom da moja Prvozakonita mantra kako čin slijedi um, ja inteligencijom neponavljanja iste pogreške umim kako se vodosis neće prevrnuti majci više, pa prije svakog pomaka dođem do njega. Pomilujem ga, prekontroliram lajnu, pa se nas dva onda složno pomaknemo. Kao na izložbi peseka, kad trčiš ukrug sa đukcem.
I zbilja. Čin slijedi um. Ne prevrće se usisavač više, a usisavanje traje tek sat dulje. (Prvozakonita dođe doma sa posla i sa pokojeg Jegera, veli preko ramena „I, štas' ti radio danas…?“ "Šetal usisavača... jer čin slijedi um... ", tupavo pentam iz kupaone... )
Ali ... tu se onda opet sjetim svoje Frau majke. Muškog dizajna, navodnog.
Jerbo da, čisti sprava kao prava. Ali poslije nju očistiti… Devedeset i tri razna utora sa kofrcima prašine, kuta puna vlažne kalje, kao bernardinca doma kupat; poslije prati toalet i kadu, pa… Pa… Papa, vodeni svijete.

Kupili mi suhog. Da prostite.
I super, nema mutne vodurine sa ključevima i dlakolasjem, nema blata u kadi. Ali figu svoju, rodijaci su onaj i ovaj ipak.
Crijevo. Ono se uvrće i ufrkava kao da ga je osmislio Harry F. Houdini; F stands for Fucken. Ali zato barem grebe rubove stola, pragove auta i inu daščad i površinčad i ruši svaku svjetiljku u blizini.
Ona mala četkica… Kud s njom; stalno skidaš, stavljaš, tražiš. Pa zar ne može imati neki držač…
A tek teleskopska cijev sa širom stopom dolje, onom za parket i tepih. Em, kako god, gdje god i kad god ju naslonio u neki kut, obraćajući opetosobitu pažnju na koeficijente trenja (čin um slijedi), na moguće tragove na zidu i na to, kako čin slijedi um – ta stvar mora pasti. Uvijek. I uvijek uz tresak.
A taj preklopnik, tepih - parket.. Pa k'o starter MZ-a; popni se na njega i skoči, da se pomakne...
Pa kotači.
Super, mekani materijal po obodu, da ne grebe pod. Ali za Boga muškoga, zašto svako zrno pijeska, svaka krhotinica mora ostati utisnuta u kotač, i onda ipak izgrebati cijeli pod, smješkajući ti se sa figom u džepu…?
Kotači, 2 – onaj mali, srednji… Pa majku li mu mušku nedokazanu, čemu on glumi da se vrti i pomaže pri zaokretima i piruetama, kad se moj suhosis, toj zabludi od kotačića unatoč, obično samo uredno prevali na bok. Kao da hoće da ga češkam po trbuhu da skrene zamnom.
Kotači, 3 – ja ne znam. To je sve izmislio neki majmun sa pašnjaka. Koji nema dom, niti u njem' štokove. Kako inače shvatiti da kotači - stražnji, s oproštenjem - vire iz konture taman toliko malo, da za štokove i noge od stolica zapinju i ukopavaju cijeli stroj i cijeli manevar i pripadni kadar poput brodskog sidra?? I ne, nema natrag; ukopan ko FAP u blato.
Mogli bi te kotače koristit' alpinisti za osiguravanje pri penjanju.

Na koncu, jer čin slijedi um, ja sretan što se ne moram bakćati sa onom vodurinom dakle.
Ali sinko mili, ja ne znam što je zamislila glava inženjerska, kad je zamislila, da se posuda sa prašinom i filter „jednostavno istrese“. Pa trebaju mi u kupaoni maglenke, gasmaska i lopata poslije. Usisavač mi treba, onaj za poslije (za)heba, da ne velim!

Ja zbilja ne bih tvrdio, koji tip genitalija sa priključkom stoji iza ovih izuma. Neću niti drobiti o tome, da kako to radimo ciklotrone i pucamo se u svemir a i šire, a nismo kadri izumiti tuš-crijevo, koje ne puca. Lonac, koji ne podlijeva. Brizgalice na vjetrobranu, koje ne mrznu. Tetrapak, koji ... Ma...!
Ali stvarno se počinjem sve dublje klanjati onom Don Kihotu. On je u borbi protiv vjetrenjača utro trag Udruzi Potrošač i svima nama domoškarcima.
U svijetu muških izuma. Ili kako god…

P.S.
Maločas me zove podstanar. Da mu smrdi iz novo-mu-kupljenog usisavača. Idem kupit' indijske štapiće.

- 00:15 - Stisni pa pisni (26) - Papirni istisak - #

21.03.2009., subota

Trefik koližn evojdens sistem, češnjak i ini deficiti

TCAS

TCAS je kratica naziva jedne pametne kutijice, koja pomaže spriječiti sudare zrakoplova tijekom leta.
Problem je, što niti moja majka, pa logičnim slijedom niti ja, nismo zrakoplovi. Nemamo TCAS.
Svjesni te činjenice, razdvojili smo putanje prije više od dvadeset godina. Sigurna udaljenost kao preduvjet funkcioniranja. Near Miss tek povremeno.
Ali sad se dešava.
Majčica, moja Siva Pantera, odlučuje napustiti stančić u Njemačkoj i doseliti u Zagreb. Gdje je živjela dvadeset i nešto godina, do prije isto dvadeset i nešto, kad je odlučila, nikad se ne vratiti.
Pakira se dakle, sprema se, računa kurs, teret, težište, gorivo, trajanje puta i vrijeme slijetanja.

S druge strane, osim pletenja košara i bavljenja politikom, beiherc Posavina skromna je u mogućnostima pronalaženja posla. Kao novoiniciirani inženjerčić, uviđam da petnaestogodišnji brak vjerojatno moram prepustiti sudbini vikend – veza i zaputiti se za zaposlenjem, onako, pečalbarski. Logičan mi je odabir Zagreb, iz kojeg sam više puta odlazio i uvijek se vraćao, ali nikad konačno, nikad kako spada…
Premišljam pakiranje, računam kurs, teret, težište, trajanje puta.
I tu se sad dešava.
TCAS, kojeg niti Frau Mutter niti ja nemamo.
Kako grah izgleda da će pasti, moja Siva Pantera i ja polijećemo ka istom stanu. I nakon 21 godine, ja ću, ispada, živjeti sa mamom.
Nakon diplome u 39., neposredno prije skidanja ortodontske špangice. Vraćam se mami.
Sviće mi pitanje, koju srednju školu upisati, ali to ću vidjeti kad, krećući se unatrag, iziđem sa ponovnog odsluženja vojnog roka.
O vrtiću još ne razmišljam (a kako je krenulo, sad će i to…)

Tržišni deficiti

Deficit prvi
Svima su usta puna Simonice. Recesije. Dinama.
Ali nitko se ne pita, nitko peticiju ne pokreće, za domaći češnjak na domaćem stolu.
Ne znam, je li moj pokojni stari uz komadić toaletnog papira i čačkalicu u džepu od sakoa nosio i domaći češnjak ili je već tada Kina kretala sa izvozom, pa je stari furao uvozne modele, ali… Evo, ja, sad i tu, pokrećem peticiju:
Neću onaj nemirisni, mekani, isklijani i boktepitaj čime tretirani kineski boflčešnjak. Hoću domaći, čvrsti, sitniji, aromatični.
/Jer glete, kak imamo taj kineski, svi nas vragovi opsjeli. O klicama da ne govorim./

Deficit drugi
Imamo knjige o mirovinskim stupovima, trećoj životnoj dobi, cijeđenju pseće analne žlijezde. O paškoj čipki i livanjskom siru. O spašavanju naherenih veza. O košer odlaganju sperme poslije seksa.
Uporno tražim dvije knjige, ali bezuspješno: „Razvod – ništa lakše“, te „Kako, unatoč istom jeziku, uspješno komunicirati sa punicom“.
/Slutim da knjige postoje, ali da su ih ONI stavili na crnu listu. Skupa sa domaćim češnjakom. Vragimmater, kak nas je'''eju… /

TBC
(To Be Continued)

- 12:19 - Stisni pa pisni (21) - Papirni istisak - #

20.03.2009., petak

Privid nepostojanja nerečenog

Image and video hosting by TinyPic

Ponekad se u vlastitom životu budim, kao da me košmarni san ostavio nasukanog u dvorani iskrivljenih zrcala…

Uglavnom riječi shvaćam poput malih goluba pismonoša, koji prenose poruke. Ponekad trebamo cijelo veliko jato golubova, kako neprijatelju ne bi pala u ruke cjelovita informacija. Ponekad naš golub malo luta; poneki i nestane. Ali riječi – golubovi uglavnom prenose naše misli, naša htijenja, osjećaje. Istine. Uglavnom.
I baš tu, krene me zbunjitis perplex.

Činjenice su oko nas.
Ja, ti, on, mi vi i oni vidimo iste šalice i dosad smo naučili kako svatko vidi svoju sliku, ali svi vidimo čašu.
I onda se desi… Netko pusti goluba - riječ. „Gle, čaša.“ Ili nešto poput „Trebalo bi čašu oprati.“ „Napukla je.“ „Nemoj škrto sipati…“ I odjednom… uz štropot i zveket nesrazmjerne sirotom pernatom stvoru, pernatom poštaru – riječi - ruše se svjetovi. Riječ kao da osporava egzistenciju i svrhu čaše; njezin pošiljatelj kao da crta naopake križeve, izričući tek banalno, očito.

Prije par godina, očito precijenjujući odnos a potcijenjujući upravo riječ, povrijedio sam i izgubio tada dragu prijateljicu, izrekavši istinu, koja se tek marginom doticala posve druge teme. Ali činjenica koju sam tada izrekao, a cijelo sam vrijeme podrazumijevao da ju oboje vidimo, verbalizacijom je u jednom trenutku postala odskočna mina… Jednom ispušten, golupčić izgovorene istine u kovitlacu perja postao je rušilačkim projektilom nepopravljivosti …

U moj život prije dosta godina u paketu je ušla i osoba poznata kao šaljivi dobronamjernik. Krenuli smo graditi odnos na neutralnom terenu; obzirom na njezine godine i ulogu, uglavnom sam popuštao, prihvaćao i dopuštao njezina viđenja, njezinu volju, njezino shvaćanje dogovora, rasporeda, prioriteta i uloga. Međutim, tunel u kojeg sam nesvjesno ušao, počeo se sužavati, a kraj se nije nazirao. Kako bih sačuvao kontrolu i zaštitio vlastiti prostor i integritet, kratkom sam istinom podsjetio na polazne pozicije, na kurs i kompas…. Od divnog, dragog, usvojenog, neponovljivog, jednom kratkom molbom, podsjećanjem na činjenicu, ekskomuniciran sam u precijenjenog, povrijeđujućeg, razočaravajućeg. A ista ona, a isti ja. Među nama – riječi.

Nije problem prihvatiti i pomesti krhotine i perje istine i njome nježno i obazrivo, ili pragmatično i direktno, razbijenih iluzija. Ali ispada da istina tek izrečena postaje problem – ovo mislim mimo i iznad očite naivnosti misli – i kako neki međuljudski odnosi, nakićeni pridjevima i gestama, opstaju tek jer se o očitostima ne govori, jer se kupuje privid slaganja i podrške… Pod celofanom smiješenja i tapšanja, istina postaje tek marginalni kostur, nebitan dok ne prodere privid, privid dvorane iskrivljenih zrcala, u kojoj se zbunjen budim …

Image and video hosting by TinyPic


- 10:23 - Stisni pa pisni (22) - Papirni istisak - #

18.03.2009., srijeda

Si no sabes volar...

Briga me,
imaju li žene dojke poput magnolija
ili poput smokava,
imaju li kožu poput breskve
ili poput brusnog papira.
I posve je beznačajno,
bude li se sa dahom afrodizijaka
ili insekticida.
U potpunosti prihvaćam nos,
koji bi pobijedio na izložbi repe.
Ali - i tu sam neumoljiv -
ni pod kakvim uvjetom
neću oprostiti ženama,
koje ne znaju letjeti.
Ako ne znaju letjeti,
sa mnom
gube vrijeme.

/Iz argentinskog filma "Tamna strana srca" - "El lado oscuro del corazon"/



- 09:03 - Stisni pa pisni (7) - Papirni istisak - #

16.03.2009., ponedjeljak

Ilok i Liska

Da me grahopad nafake umjesto pod sivkasto nebo Posavine (barem tako djeluje) locirao pod vječnoplavo nebo Dalmacije (barem tako djeluje), ili da vladam tehnikom a da imam manjak skrupula, digitalna uprizorenja lijepih doživljaja skrnaviti umjetnim plavim nebom i binarnim bijelim oblacima, stvari bi možda djelovale spektakularnije.
Ali tu je odmah sito propitnika… Bi li? Bi li zbilja? Ili je u nama, i nebo, i oblaci, i sivo i plavo, i fotogeničnost prizora i trajnost sjećanja?

U potrazi za odgovorima, junačka ekipa oraškog PD „Čičak“ nije krenula ispenjati se na Dinaru, uživati u vlašićkim šumama, Alpama, Pirinejima. Ovaj put, štapovi, ruksaci, štucne djelovali su maltene teatralno, jer najviši vrh zapadne Fruške gore, Liska, sa svojih 297 metara visine stvarno nije impozantan. Ali, osim druženja i hodanja prirodom u potrazi za ovdje još vrlo stidljivim znakovima proljeća, junačko je čelništvo „Čička“ lukavim strateškim potezom upotpunilo doživljaj – prethodnim posjetom Iločkim podrumima.
Hladna vlaga podruma, zreloženstvena oblina starih bačava plemenite nutrine i Dionizov duh, koji bi svako malo zamaknuo pred objektivima, učinili su svoje...
Dobro raspoložena ekipica svojim je signalnim bojama vjetrovki stvorila čudnovatu kadenu između smećkasto – sivozelenih pejzaža i plavičastosivog neba. Žustri korak do oznake vrha Liska i natpisa „Državna granica“ u povratku se pretvorio u brzo hodanje sa natruhama groteske - junačko je čelništvo „Čička“ (znam da ponavljam) u hotelu "Dunav" naručilo par kotlića fiša za sudionike ove enološko – brežuljkoderne ekspedicije… Da ne duljim – sva tri su pala. Tanjura. Bolji fiš jeo nisam… thumbup

U povratku, premišljam viđeno; Prvozakonita drijema snom Pravednice među ženama i hrkoprede poput friziranog Mercedesa ...
Ilok. Manje od 9.000 stanovnika, najistočniji hrvatski grad. Ilirska naseobina, rimska utvrda. Izgradnja zidina i dvorca u XV stoljeću; turska okupacija – i danas vidljivi tragovi (hamam – kupelj i turbe – grob). Kasniji svetac, Sv. Ivan Kapistran. Papa Inocent XI fino zum – zum pokloni Ilok talijanskoj obitelji Odescalchi, koja u XVII stoljeću postojećim građevinama dodaje troetažni sustav – namjenskih – vinskih podruma, za razliku od kutjevačkih, preuređenih iz tamnice. Domovinski rat. Iločka vina na „Arizoni“, sa ćiriličnom etiketom. „Oni“ – kako uporno ponavlja voditeljica – od vina peku rakuju, ispražnjene stoljetne bačve bez održavanja nepovratno propadaju…
Ilok danas… Osobno meni, otužan. Posebno nakon prolaska Vukovarom, cijelom istočnom Slavonijom zapravo.
No, geopolitika je druga priča…

Idući vikend?
Papučki jaglaci!

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic








- 09:45 - Stisni pa pisni (21) - Papirni istisak - #

13.03.2009., petak

Staro željezo, i pokoja daska

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


- 11:25 - Stisni pa pisni (10) - Papirni istisak - #

11.03.2009., srijeda

Prisilna sreća odabira

Ne znam zapravo točno, kako su se upoznali moj djed – sjever, Gustav, i moja baka – sjever, Magdalena. Znam zgradicu, u kojoj se rodila moja majka. I znam da je moja baka – sjever bila kućanica nakon što su se ona i djed vjenčali, da su sagradili kuću na rubu grada. Baka – sjever ispratila bi djeda – sjever na posao, bavila se vrtom, skuhala ručak, rješavala križaljku. Poslužila bi ručak djedu – sjever, kad bi on popodne uparkirao kamionet u garažu. On bi onda odspavao, pa obrezivao ruže ili odšetao do šume promatrati srne. Odgledao bi vijesti na oblastom, crno – bijelom televizoru; ljeti bi još malo sjedili na dvorištu.
U braku su bili pedesetak godina; veza bez puno filozofije, odabira, bez kredita i stresova. Bez romantike.

Ne znam točno niti kako su se uopće upoznali moj djed – jug i moja baka – jug. Abram i Veronika. Znam kućicu, u kojoj se rodio moj otac. Znam da je moja baka – jug bila žena mlinara; bila je pretplaćena na „Slobodnu Dalmaciju“ a djed uglavnom na vino. Baka – jug odgajala je djecu i ispraćala ih u svijet, djed – jug podešavao bi mlinove, uzimao ujam, smijao se sa Pilom, Mandom, Šimom, zadirkivao pomliovice sa Kamešnice, zapio uz žubor riječice i zaspao.
U braku su bili skoro pedeset godina; veza bez puno filozofije, odabira, bez kredita i stresova. Bez romantike.

Kako smo se upoznali Prvozakonita (istok) i ja (sjeverojug), znam, ali sad nije poanta. Bilo je to taman na Granici Vremena, kad je Zapad počeo prožimati Istok.
Znam i stanove, u kojima smo živjeli, i što smo dosad radili, i znam da su nam rutine zapravo nestalne.
Živimo u dobu, koje naši bake i djedovi, da se u naš život na tren uključe kao u kadar Big Brothera, intuitivnom prosudbom ne bi niti htjeli shvatiti.
Poput vladara prolaznošću, pokušavamo u kratkodašju novodoba (uglavnom) kupiti trajnost izvorne romantike, kakvu su sigurno živjeli naše bake i djedovi.
U potrazi za srećom, spokojem i ispunjenjem, mi biramo. Provajdere, marke mobitela, mirovinske stupove, uvjete kredita, jednu od devetnaest vrsta beskofeinske kave. Štedljivoudoban auto za dugo autopuće i premali gradski parking. Povoljnu katalošku destinaciju za izvorni, prisni godišnji. Pravog terapeuta za plodnost i dobrog psihologa protiv burn – out-a.
Ako krivo odaberemo, nismo in. Ždere nas omjer uloženog i dobivenog. Ili se grizemo zbog same mogućnosti pogrešnog odabira iz iritantne mase sličnog. Osjećaj latentne pogreške u procjeni uvijek je pod kožom. Svađa oko same mogućnosti odabira – oko izobilja. Smeća.
A tek poštanski sandučić! „Poštovani partneru, sa žaljenjem smo prisiljeni do namirenja…“ „Izjava o prijeboju“. „Dospjelo potraživanje“. Rata. „Opomena pred tužbu“. Parking. Vrtlar. Rata. Održavanje. Pričuva. Rata.
Persen, ProZac.
Rata.

Činjenica je - ne bih opstao, da me netko teleportira u kuću djeda – jug, u ono vrijeme žubora vode i struganja mlinskog kamena, umjesto klepetanja tastature. Znam i da bi mi, novodobno zaraženom, bilo monotono u scenariju djeda – sjever svako popodne parkirati kamionet, provjeriti ulje i obrezivati ruže, dok šumom iznad kuće u baltički zalazak sunca tutnje ruski tenkovi.
Sva ta maštanja o izvornom; barkom u ribu, u šumu po drva, ružičnjak umjesto Skypea – taj tip nisam. Dosta mi je godišnji; riba iz ribarnice i centralno. (Ružičnjak umjesto Skypea – e, to bi moglo zapravo.)
Uglavnom, ja ne bih skroz natrag; ne bih u doba vladavine dnevnog svjetla i kontrole putem vidljivih žica.
Ali…








- 17:29 - Stisni pa pisni (10) - Papirni istisak - #

10.03.2009., utorak

Bložanski javosan i probuđene karijatide

Zamišljam…

Budim se u „kućici“ od deka rasprostrtih po namještaju. Osluškujem. Sporadični zvuci; nisam, dakle, sam. Glasovi, mome slični.
Lijep ženski glas priča o svome ljubavniku. Drugi glas ju podrži u povrijeđenosti odbačene. Ubaci se muški glas sa šovinističkim komentarom.
Zaspem. Probudim se.
Netko ispod svoje deke nama drugima gura slike iz lijepog gradića popločanih ulica i strmih krovova.
Osjećam toplu čvrstinu nečijeg tijela iza svoje deke, u drugoj „kućici“.
Počinjem svrstavati glasove sa pravcima, temama.
Počinjem i ja pričati, gurati slike po parketu u vani-prostor, van svoje kućice… Čekam reakcije, zaboravljam da sam slike radio zbog sebe… Pričam slušljive priče i one, koje mogu pričati samo ispod svoje dekice; počinjem pretpostavljati reakcije i limite …
Opet zaspem…

Budi me jarko svjetlo u nepoznatoj prostoriji punoj nepoznatih osoba.
Iz njihovih likova počinju izvirati poznati glasovi; njihovi me pogledi zbunjuju; ne odgovaraju više pravcima, iz kojih su definirali moju vlastitu poziciju…
Divni glas ne odgovara zamišljenom licu. Riječ, koja izlazi iz onog prisnog tijela, odjednom vrijeđa. Blaga nelagoda. Tko je uopće osoba, koja šuti, a među nama je, dosad neprimjetna?
Deke, naše „kućice“, leže odložene u kutu prostorije, i kao da smo goli odjednom...

Prostorija, deka, anonimnost slušanja, priče, dodira.
Stvarnost pogleda, imena, lika.
Napuštam prostoriju, nesiguran, izlazim li zbilja sav, potpuno; bez kompromitirajućih tragova ostavljenih pod prisnom varkom deke. Koliko Mene ostaje sa Njima, odbija poći samnom? Koliko sam time Ja - ja bio i ja ostao? Što je kontrola istine? Činjenica? Riječ?

Blog.
Čudna stvar…

Davno su me oduševile Šepatove „Probuđene karijatide“ – grafike ženskih tijela potpuno prekrivenih tkaninom, naglašene prostornosti, vretenastih oblika. Igra mašte, zamišljanje njihovih lica (o dodiru kože i mirisu tada nisam znao) iz jedne su slike u mojoj glavi činili slijedove, čitave filmove. Moja im je mašta crtala lica, karaktere; postajale su zrcala mojih poluslutnji o ženskoj ljepoti, mističnosti i okviru, koji im jedino ja mogu podariti.
Karijatide, grafički prikazi, iskrivljena zrcala mojih želja i viđenja, razvijale su svoje živote i povratno formirale mene, moje trenutke, moja raspoloženja (Las verdades solo existen en rincones de la mente…)
Vremenom, počeo sam se i sam pretvarati u karijatidu, u siluetu osobnosti pod krinkom ovom ili onom; sjeo sam u krug karijatida drugima na volju, tek neprimjetno ja, tek sebi prepoznatljiv.

Blog.
Čudna stvar…

Ponovno se budim.
Požutjele reprodukcije karijatida netragom su nestale u nekoj od selidbi bez broja.
„Kućicu“ od deka bačenih preko namještana odavno ne slažem; razočaralo bi me izlazak u realnost iz preugodne kratkotrajnosti zaborava …
Naučio sam uglavnom razlikovati poteze kistom vlastite maštoželje od stvarnih stopa u stvarnom snijegu i od ožiljaka, ukrasnih i onih drugih, ne manje stvarnih.
Prihvaćam i da čudaci nisu oni, koji redovito ušmrkavaju Red Carpete, Big Brothere i Farme, nego ja, koji uz čašu vina udišem beskonačnost ovog stvarnog sumraka na stvarnoj terasi; ja, sad i ovdje.

Karijatide. Dekice.
Mašta, fikcija, stvarnost.
Blog.
Čudna stvar, to što smo…

- 08:16 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

08.03.2009., nedjelja

Dan žena i manipulacije etiketama

Ja zaista ne volim etikete. U klišee odbijam vjerovati, ma kako mnogo primjera im ponekad išlo u prilog, i ma kako iznimke potvrđivale pravila.
Ne vjerujem da su svi muški isti niti da su sve žene ovakve ili onakve. Vjerujem u podrazumijevanje i isključivost individualnosti, van ladice, bez naljepnice. Jedan stereotip vuče drugi, u nedogled.

U pubertetu odrastao sam uz majku i baku i otada mi je ženska psiha bliža od runde poluopranih, prebučnih muških, koji ulijeću u riječ a & jer ne znaju slušati, da bi iz toga potom gotovo agresivno izveli teoriju vlastite dominacije i tuđe inferiornosti.
Majka me otela i temeljem netočnih tvrdnji uništila mog oca (doslovno i terminalno).
Ne znam niti za jednu kreditnu organizaciju, koja dijeli kredite isključivo muškarcima (znam za obrnut slučaj. Seksizma i nejednakosti. Krediti isključivo za žene.)
Niti jedna moja bivša kolegica za isti posao nije bila plaćena manje od mene.
Radim ženske poslove. Kuham, šivam gumbe, perem posuđe i sa veš-mašinom provodim više vremena nego muško u kladionici.
Prijatelji su mi uglavnom prijateljice.
Neke od tih prijateljica žale se na svoje muževe, koje pak uredno i bez skrupula (ne manje šarmantno) varaju – zaključujem da su nevjernost muškarca i žene u najmanju ruku dva posve ravnopravna kraja iste kobase. /Touche! smokin/
Sve sam uvjereniji i da feminizam nije približavanje ravnopravnosti, nego puka zamjena uloga i stereotipa, bez ikakve intelektualne katarze (i svi to uglavnom - u javnom prostoru - „pušimo“ u ime kvazikorektnosti).
Gotovo da ne poznam žensku osobu, koja je zbilja htjela postati političarka ili managerica, iako se stalno govori o tome, kako su to na žalost muške profesije i kako društvo tu zakazuje u ravnopravnosti.
Pa tko im brani, mislim si... Dapače...!

I sad - imamo Dan žena.
I dapače. Čestitam ga. Svojim prijateljicama, svojoj mami, svojim rodicama. Ženčadi; polovici svijeta, polovici filozofije, nas samih. Svjetlu naše muške sjene, kopnu našeg macho – mora.
Ali pridržavam pravo otklona i propitujem – čemu apostrof posebnog dana, čemu seksistička etiketa jednog spola? Ne kosimo li upiranjem prsta upravo ravnost i svakodnevnost…?
I ne, ne bi me utješio Dan muškaraca – ne mislim na onaj zafrkantski, nego na zbiljski. Sa cvijećem za muške, sa večerom uz svijeće, sa wellness – bonom. (Ovo velim, poznavajući mnogo muških, koji nimalo ne zaostaju za ženama u ulozi odgajatelja, domaćina, kuhara, partnera. Oca. Sina.)
Utješila bi me donekle ravnopravnost kvote djece, koja slijedom razvoda budu dodijeljena očevima, umjesto trenutnih 17% jer su a priori žene "bolji roditelji", kako sudovi običavaju konstatirati. Utješilo bi me postojanje Muških kuća, kako postoje i Ženske.
Sa zanimanjem bih pročitao statistike o nasilju žena nad muškima, a da to ne ispadne predmet sprdnje... Ako ćemo već objektivno o ravnopravnosti…
Sve to, jer odbijam prihvatiti da se etiketa mijenja etiketom, da se izdvajanjem i naglašavanjem, kao, naglašava težnja ravnopravnosti.
Ovako, ostaje mi prizvuk. Bus za Crnce. Naselje za Židove. Inkluzija domorodaca. Dan žena.

Namigujući i ženskoj polovici svog mozga, podižem samoskuhanu šalicu kave…
Sretan Dan žena!

P.S.
Drage moje - ovo je samo moj stav. Moj stav. Moj preosobni stav. kiss

- 13:12 - Stisni pa pisni (23) - Papirni istisak - #

04.03.2009., srijeda

Travnička kronika - vikend na Vlašiću

Petak popodne.
Nisam siguran, jesmo li Prvozakonita i ja odlučili ritualno ispratiti zimu ili dočekati proljeće upravo kombinacijom sunca i snijega.
Nisam siguran niti jesmo li jednostavno rutinski pošli na planinarski vikend, ili smo bježali baš od rutine oraške svakodnevice, kreditnih zapetljaja, od hrpetine računa, poluneriješenih privatnosti, od mailova i mobitela.
Siguran sam pak da prije osam, devet godina, kad sam u Travnik došao prvi put, posjetiti (naravno) divnooku i (naravno) divnoguzu španjolsku kolegicu, nisam niti slutio, da ću ostati u Bosni tolike godine. Planinariti. Ići na Vlašić. Pod normalno. A uz pokoji smješak.

Uglavnom, vinkovačko - kutinsko - županjsko - zagrebačkooraški konvoj migoljio je pokraj Zenice, pa Lašvanskom dolinom. Kišica, sivilo, pa noć. Snijega nigdje. Pa kroz Andrićev Travnik, pa desno sa glavne ceste prema Vlašiću... Pa snijega sve više...
Pa čarolija kratke šetnje krajolikom poput onog iz Disneyevih crtića sa puno snijega, drvenim kućicama - poput sanjane šetnje djetinjim sjećanjem...

Subota, jutro, još uvijek nestvarno...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Snijeg, sunce, miris crnogorice. Pa još snijega i zvjezdano nebo - ljepotica se presvukla u večernju toaletu...
Lagano zatezanje bedrenih mišića, i gitara, i vino, i smijeh, i umor i sve to. Pa duboki san, pa opet snijeg, sunce, šuma... i sve to.
I k tome - Prvozakonita proskijala. (Pa valja odmah kupovat' skije i pancerice za Prvozakonitu naravno i Thule-box za muža. Naravno. A jer mi je takla kompetitivni dio ega pa mi sad valja muškost isto staviti na skije premijerno, osobno mi valja otić' snimit' kičmu prije ikakvih eksperimenata padanja na riticu... Uf... Pandorina kutijo zdravlja moga... )

Nedjelja popodne; povratak.

Travnik. Da nije bilo Španjolke Geme i šarene laži onodobnog međunarodnjačkog posla, Travnik bi mi - a i to tek možda - bio tek jedan od gradića na putu prema jugu; siv i anoniman u svojoj isto tako sivoj, gotovo nepromjenjivoj bezvremenosti. Ovako, asocijacija za Travnik su i maksuz dolasci, duge kave, dosta smijeha, i pokoja kampanja, koju smo tada dogovarali mi preplaćeni stranci u prevelikim autima.

Travnik sad. Zbilja siv. Zbilja otužan. Zbilja isti, sve te godine.
Travnička utvrda, Stari Grad ili Kastel, sagrađen je polovicom XV stoljeća radi obrane od Turaka. Podsjeća me malo na utvrdu Vranduk, sjeverno od Zenice, i tek se uređuje.
Anegdote radi, desetak godina nakon dovršetka gradnje utvrde, Turci ipak osvajaju grad, što je zabilježeno u nekom trogirskom dokumentu - time je bilješka o padu grada ujedno prvi pisani spomen Travnika...

Image and video hosting by TinyPic

Travnička Šarena džamija prelijepa je građevina. Sagrađena oko 1820., izvana i iznutra netipično je ukrašena iscrtanim biljnim ornamentima - tako je i dobila nezvanično ime. Poznata je i po jedinstvenom spoju svjetovnog i religijskog u osmanlijskoj arhitekturi - vjerski prostori sa vanjske strane omeđeni su bezistanom, natkrivenim trgovačkim "pasažem"...

Image and video hosting by TinyPic

Na koncu, Ivo Andrić. "Travnička kronika". Diplomatske spletke, Orijent i Austrougarska. Andrić kao takav. Je li ovo, nije li ono. Detaljan, slojevit. Nobelovac. Poput Ćire Blaževića, Travničanin.
No, kraj Andrićeve rodne kuće, obično se smijemo bitno banalnijem - parkirajući auto, moja je Prvozakonita neke godine imala sudar. Sa tom istom Andrićevom rodnom kućom. Koja joj se, kao niotkud, ispriječila. zubo

Image and video hosting by TinyPic

Nakon brizli i ćevapa kod "Harija" - na preporuci izričito zahvaljujem dvjema prištavim, nasmiješenim srednjoškolkama - krenuli smo natrag.
U glavi, auzmiš slika snježnih obronaka, posljednji tragovi jutrošnjeg mamurluka (ah!); premišljanje sutrašnjeg odlaska u Zagreb i preksutrašnjeg u Sarajevo... Umor. Noge bole. Cesta dosadna.
Ali duša puna.
Smješak.
Vridilo je.






- 11:15 - Stisni pa pisni (16) - Papirni istisak - #

< ožujak, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic