Zagreb. Zagrabiti. A Mande niotkud.
|
Nisam siguran u postavku. Većina ljudi vikendom, uglavnom pokojim vikendom, ode od doma. Ja uglavnom vikendom, posljednjih godina tek pokojim vikendom, dođem doma. Iz ubave Behasanije, iz pitoresknog Orašja, u svoju novozagrebačku gajbicu, u koju poput one stvarke ulazim, i iz nje izlazim, posljednjih 34 godine. Dakle, nisam siguran, čija je rutina vikenda ispravna, kao što mi nije niti skroz kosher, da je gužva na autoputu uvijek na drugoj strani. Ispada da stalno plivam kontra struje i da se pravim pametan. A takvi uvijek na'''bu. Ne pamtim, kad je u mom sigetskom sandučiću – onoj limenoj spravi u koju su nekad stizale koverte iz prekooceanije, sa šarenim markicama i umišljenim mirisom Zapada i lažljive nostalgije – u posljednjih par godina bilo išta osim plavih obavijesti o prispijeću pošiljke, osim računa, plavih koverti, obavijesti o prijeboju, dospjele rate, opomeni pred utuženje i ine papirčadi tipa „Uvaženi partneru, sa žaljenjem blabla te ako do sutra ne, onda mi vas još jučer na sud i bla…“ A kadar je uvijek isti. Unatoč težnji za minimalizmom prtljažnim, vukljam kofer, ruksak, torbu i sedam i pol vrećica, pregršt plave kovertčadi i inog prijetoriječja na treći kat; vadim pivu iz robnohladnjačke rezerve, izvaljujem se poprijeko na fotelju… Ajm houm. Tih neponovljivih prvih deset minuta poluretardiranog polusmješka… Onda kreće rutina. Računi, zastare, leci. Smeće. Inventura hladnjaka. Otvori plin. Pusti vodu. Zalij siroče od bora na terasi, koji godinama prkosi nemaru i nezalijevanju. Pa tuširanje. Pa sve ostalo, po potrebi i zasluzi... Plan - kino, Sljeme, kavotorok sa prijateljima, girice u Jurišićevoj, placohod do Utrina ... Za dušu. Plan. Vodu dakle u sigetskoj gajbici koristim godišnje pet puta po dva dana, plus Božić i Nova godina. Kao i parking, i grijanje. Ali, za ugradnju vodomjera treba suglasnost svih stanara – onih istih, koji očito vrata ne otvaraju niti kad im u stanu netko umre, kako se barem osjeti… Dok oni dakle ne otvore, ne uvide da je bitka na Sutjesci - slijedom koje im je Savez boraca dao stan - davno gotova i dok mi eventualno ne daju svoju suglasnost da plaćam koliko trošim, meni valja plaćati vodu kao da imam praonu autobusa i porozan vodeni krevet. Mrgud iz Vodovoda tek veli - Po potrošnji?? Je, gospon, kagbivito, po potrošnji? Pa tko vam je kriv kaj ne živite tu cele godine, ne?!Isto za grijanje. Isto za parking. Falabogu pa se nafta na benzinskoj JOŠ NE plaća paušalno, ofrlje na gore, umjesto po potrošnji. Bi me i benzinske partnerski opominjale i doprinosile sitosti mog kaslića. Na stubištu, ceketava čistačica me pozdravi zamahom partviša i vriskavim spomenom psa i mile majke, uz vulgarizam glagola „kopulirati“ te pridjev „bosansku“. Da dokad će ona meni prati stubište, a mene uopće tu nema, i tko će njoj to platiti, te da boli nju nešto - što tu sad u izjavi remeti moju predodžbu njezinog tijela - što mene nema, što dakle ne čisti niti meni, niti za mene. Da ju boli. Veli. I drhteće brčine sa kapljom znoja na vrhu ispruži rukicu sa dlanom prema gore. Ispada dakle da ja plivam kontra struje i da se pravim pametan, kao što mi i slika na autoputu sugerira gužvom u kontrasmjeru. Fulam smjer. Jer ja plaćam. Sve. Uredno. Dok, recimo, kišnica sa krova curi iz utičnica i kroz strop. Na moje rođene parkete. Mog rođenog stana. Jer predstavnik stanara nije potpisao plan rada. Jer ionako nema novaca na računu. Jer ionako pričuvu skoro nitko ne plaća. Pa se krov zato ne može sanirati. Te da portafon ne radi dvadeset godina, jer da ga mi ionako ne zaslužujemo. Veli naš predstavnik. I dok sa pola oka gledam sve one svoje plave opomene i račune, telefonski glas iz Gradsko-Stambenog mi pojašnjava kako je haglete kagbimi sad od tih penzića utuživali pričuvu, lako je vama, vi ste vani, ali kajbuju oni, glete, nivamjetosamtak. Istovremeno sa njegovim TAK, sa stropa na parket padne ogromna kap… TAK! ... a meni na oči padne mraK... Tokom radnog dana radnog tjedna, gruntovnica u Samoboru radi do 11:30. Da kako nisam znao. I da kako to mislim tražiti vlasnički list, a ne znam broj ka-če. Koji na njemu piše. Portir mi, nakon pola sata pregovora, daje telefonski broj referetice, da joj pojasnim da stojim pred kancelarijom, te zašto. Konačno pripušten, rokćem od sreće. (Ovime ujedno opet zahvaljujem vladi SAD-a na seminaru o pregovaranju i postizanju konsenzusa.) Odlazim u sud u Zagrebu. Ne, spis nije kod nas, na petom katu vam je. Na petom katu, ne, spis vam nije kod nas, u prizemlju je. U prizemlju, ne, ne, kod nas je bil, ali sad ga nema. A dobro, zake to nemrete doć u ponedeljak?? Je nemremvamjatuniš kaj vi niste tu. A di ste? Čekam naručenog i potvrđenog majstora. Dva sata kasnije, zovem ga. Joooj gospon, danes mi baš nikak ne paše, bi mogli neki drugi put? Nedjelja predvečer… Uobičajeno tjeskobna. Kofer, ruksak, torba, sedam i pol vrećica. Dvadeset osam deka računa, opomena, obavijesti o prijeboju. Zatvaram vodu, plin, prozore. Čekam da gosti kafića, koji ne plaćaju parking, pomaknu aute, da ja, bedak-koji-ga-plaćam-za-cijelu-godinu, mogu izići. Sretan sam i skrušen što me onaj ulančeni mrkogled nije usput žvajznuo na nedjelju. Pokraj aerodroma, opet imam dojam da više aviona leti u Europu, nego ih od tamo slijeće. Naplatne kućice. Niska svjetala u koloni prema Zapadu. Gotovo praznim autoputem ubrzavam prema sumraku, prema Istoku. Još jedan vikend doma je prošao… /Od crvenoplavih stroboskopa presretača spašava me crni BMW diplomatskih tablica, još bitno brži od mene.../ Ponedjeljak ujutro. Dobronamjerna komšinica pita – „Heee, bios' uzaaagrebu, neeeeeeeee? Pa štaima u Zaaagrebu?“ Glupavo ju gledam. Tekst sam zaboravio. Doma. |
/
