Privid nepostojanja nerečenog
 Ponekad se u vlastitom životu budim, kao da me košmarni san ostavio nasukanog u dvorani iskrivljenih zrcala… Uglavnom riječi shvaćam poput malih goluba pismonoša, koji prenose poruke. Ponekad trebamo cijelo veliko jato golubova, kako neprijatelju ne bi pala u ruke cjelovita informacija. Ponekad naš golub malo luta; poneki i nestane. Ali riječi – golubovi uglavnom prenose naše misli, naša htijenja, osjećaje. Istine. Uglavnom. I baš tu, krene me zbunjitis perplex. Činjenice su oko nas. Ja, ti, on, mi vi i oni vidimo iste šalice i dosad smo naučili kako svatko vidi svoju sliku, ali svi vidimo čašu. I onda se desi… Netko pusti goluba - riječ. „Gle, čaša.“ Ili nešto poput „Trebalo bi čašu oprati.“ „Napukla je.“ „Nemoj škrto sipati…“ I odjednom… uz štropot i zveket nesrazmjerne sirotom pernatom stvoru, pernatom poštaru – riječi - ruše se svjetovi. Riječ kao da osporava egzistenciju i svrhu čaše; njezin pošiljatelj kao da crta naopake križeve, izričući tek banalno, očito. Prije par godina, očito precijenjujući odnos a potcijenjujući upravo riječ, povrijedio sam i izgubio tada dragu prijateljicu, izrekavši istinu, koja se tek marginom doticala posve druge teme. Ali činjenica koju sam tada izrekao, a cijelo sam vrijeme podrazumijevao da ju oboje vidimo, verbalizacijom je u jednom trenutku postala odskočna mina… Jednom ispušten, golupčić izgovorene istine u kovitlacu perja postao je rušilačkim projektilom nepopravljivosti … U moj život prije dosta godina u paketu je ušla i osoba poznata kao šaljivi dobronamjernik. Krenuli smo graditi odnos na neutralnom terenu; obzirom na njezine godine i ulogu, uglavnom sam popuštao, prihvaćao i dopuštao njezina viđenja, njezinu volju, njezino shvaćanje dogovora, rasporeda, prioriteta i uloga. Međutim, tunel u kojeg sam nesvjesno ušao, počeo se sužavati, a kraj se nije nazirao. Kako bih sačuvao kontrolu i zaštitio vlastiti prostor i integritet, kratkom sam istinom podsjetio na polazne pozicije, na kurs i kompas…. Od divnog, dragog, usvojenog, neponovljivog, jednom kratkom molbom, podsjećanjem na činjenicu, ekskomuniciran sam u precijenjenog, povrijeđujućeg, razočaravajućeg. A ista ona, a isti ja. Među nama – riječi. Nije problem prihvatiti i pomesti krhotine i perje istine i njome nježno i obazrivo, ili pragmatično i direktno, razbijenih iluzija. Ali ispada da istina tek izrečena postaje problem – ovo mislim mimo i iznad očite naivnosti misli – i kako neki međuljudski odnosi, nakićeni pridjevima i gestama, opstaju tek jer se o očitostima ne govori, jer se kupuje privid slaganja i podrške… Pod celofanom smiješenja i tapšanja, istina postaje tek marginalni kostur, nebitan dok ne prodere privid, privid dvorane iskrivljenih zrcala, u kojoj se zbunjen budim …  |
