Bložanski javosan i probuđene karijatide
|
Zamišljam… Budim se u „kućici“ od deka rasprostrtih po namještaju. Osluškujem. Sporadični zvuci; nisam, dakle, sam. Glasovi, mome slični. Lijep ženski glas priča o svome ljubavniku. Drugi glas ju podrži u povrijeđenosti odbačene. Ubaci se muški glas sa šovinističkim komentarom. Zaspem. Probudim se. Netko ispod svoje deke nama drugima gura slike iz lijepog gradića popločanih ulica i strmih krovova. Osjećam toplu čvrstinu nečijeg tijela iza svoje deke, u drugoj „kućici“. Počinjem svrstavati glasove sa pravcima, temama. Počinjem i ja pričati, gurati slike po parketu u vani-prostor, van svoje kućice… Čekam reakcije, zaboravljam da sam slike radio zbog sebe… Pričam slušljive priče i one, koje mogu pričati samo ispod svoje dekice; počinjem pretpostavljati reakcije i limite … Opet zaspem… Budi me jarko svjetlo u nepoznatoj prostoriji punoj nepoznatih osoba. Iz njihovih likova počinju izvirati poznati glasovi; njihovi me pogledi zbunjuju; ne odgovaraju više pravcima, iz kojih su definirali moju vlastitu poziciju… Divni glas ne odgovara zamišljenom licu. Riječ, koja izlazi iz onog prisnog tijela, odjednom vrijeđa. Blaga nelagoda. Tko je uopće osoba, koja šuti, a među nama je, dosad neprimjetna? Deke, naše „kućice“, leže odložene u kutu prostorije, i kao da smo goli odjednom... Prostorija, deka, anonimnost slušanja, priče, dodira. Stvarnost pogleda, imena, lika. Napuštam prostoriju, nesiguran, izlazim li zbilja sav, potpuno; bez kompromitirajućih tragova ostavljenih pod prisnom varkom deke. Koliko Mene ostaje sa Njima, odbija poći samnom? Koliko sam time Ja - ja bio i ja ostao? Što je kontrola istine? Činjenica? Riječ? Blog. Čudna stvar… Davno su me oduševile Šepatove „Probuđene karijatide“ – grafike ženskih tijela potpuno prekrivenih tkaninom, naglašene prostornosti, vretenastih oblika. Igra mašte, zamišljanje njihovih lica (o dodiru kože i mirisu tada nisam znao) iz jedne su slike u mojoj glavi činili slijedove, čitave filmove. Moja im je mašta crtala lica, karaktere; postajale su zrcala mojih poluslutnji o ženskoj ljepoti, mističnosti i okviru, koji im jedino ja mogu podariti. Karijatide, grafički prikazi, iskrivljena zrcala mojih želja i viđenja, razvijale su svoje živote i povratno formirale mene, moje trenutke, moja raspoloženja (Las verdades solo existen en rincones de la mente…) Vremenom, počeo sam se i sam pretvarati u karijatidu, u siluetu osobnosti pod krinkom ovom ili onom; sjeo sam u krug karijatida drugima na volju, tek neprimjetno ja, tek sebi prepoznatljiv. Blog. Čudna stvar… Ponovno se budim. Požutjele reprodukcije karijatida netragom su nestale u nekoj od selidbi bez broja. „Kućicu“ od deka bačenih preko namještana odavno ne slažem; razočaralo bi me izlazak u realnost iz preugodne kratkotrajnosti zaborava … Naučio sam uglavnom razlikovati poteze kistom vlastite maštoželje od stvarnih stopa u stvarnom snijegu i od ožiljaka, ukrasnih i onih drugih, ne manje stvarnih. Prihvaćam i da čudaci nisu oni, koji redovito ušmrkavaju Red Carpete, Big Brothere i Farme, nego ja, koji uz čašu vina udišem beskonačnost ovog stvarnog sumraka na stvarnoj terasi; ja, sad i ovdje. Karijatide. Dekice. Mašta, fikcija, stvarnost. Blog. Čudna stvar, to što smo… |
