Marketing
Dan žena i manipulacije etiketama
Ja zaista ne volim etikete. U klišee odbijam vjerovati, ma kako mnogo primjera im ponekad išlo u prilog, i ma kako iznimke potvrđivale pravila.
Ne vjerujem da su svi muški isti niti da su sve žene ovakve ili onakve. Vjerujem u podrazumijevanje i isključivost individualnosti, van ladice, bez naljepnice. Jedan stereotip vuče drugi, u nedogled.
U pubertetu odrastao sam uz majku i baku i otada mi je ženska psiha bliža od runde poluopranih, prebučnih muških, koji ulijeću u riječ a & jer ne znaju slušati, da bi iz toga potom gotovo agresivno izveli teoriju vlastite dominacije i tuđe inferiornosti.
Majka me otela i temeljem netočnih tvrdnji uništila mog oca (doslovno i terminalno).
Ne znam niti za jednu kreditnu organizaciju, koja dijeli kredite isključivo muškarcima (znam za obrnut slučaj. Seksizma i nejednakosti. Krediti isključivo za žene.)
Niti jedna moja bivša kolegica za isti posao nije bila plaćena manje od mene.
Radim ženske poslove. Kuham, šivam gumbe, perem posuđe i sa veš-mašinom provodim više vremena nego muško u kladionici.
Prijatelji su mi uglavnom prijateljice.
Neke od tih prijateljica žale se na svoje muževe, koje pak uredno i bez skrupula (ne manje šarmantno) varaju – zaključujem da su nevjernost muškarca i žene u najmanju ruku dva posve ravnopravna kraja iste kobase. /Touche! 
/
Sve sam uvjereniji i da feminizam nije približavanje ravnopravnosti, nego puka zamjena uloga i stereotipa, bez ikakve intelektualne katarze (i svi to uglavnom - u javnom prostoru - „pušimo“ u ime kvazikorektnosti).
Gotovo da ne poznam žensku osobu, koja je zbilja htjela postati političarka ili managerica, iako se stalno govori o tome, kako su to na žalost muške profesije i kako društvo tu zakazuje u ravnopravnosti.
Pa tko im brani, mislim si... Dapače...!
I sad - imamo Dan žena.
I dapače. Čestitam ga. Svojim prijateljicama, svojoj mami, svojim rodicama. Ženčadi; polovici svijeta, polovici filozofije, nas samih. Svjetlu naše muške sjene, kopnu našeg macho – mora.
Ali pridržavam pravo otklona i propitujem – čemu apostrof posebnog dana, čemu seksistička etiketa jednog spola? Ne kosimo li upiranjem prsta upravo ravnost i svakodnevnost…?
I ne, ne bi me utješio Dan muškaraca – ne mislim na onaj zafrkantski, nego na zbiljski. Sa cvijećem za muške, sa večerom uz svijeće, sa wellness – bonom. (Ovo velim, poznavajući mnogo muških, koji nimalo ne zaostaju za ženama u ulozi odgajatelja, domaćina, kuhara, partnera. Oca. Sina.)
Utješila bi me donekle ravnopravnost kvote djece, koja slijedom razvoda budu dodijeljena očevima, umjesto trenutnih 17% jer su a priori žene "bolji roditelji", kako sudovi običavaju konstatirati. Utješilo bi me postojanje Muških kuća, kako postoje i Ženske.
Sa zanimanjem bih pročitao statistike o nasilju žena nad muškima, a da to ne ispadne predmet sprdnje... Ako ćemo već objektivno o ravnopravnosti…
Sve to, jer odbijam prihvatiti da se etiketa mijenja etiketom, da se izdvajanjem i naglašavanjem, kao, naglašava težnja ravnopravnosti.
Ovako, ostaje mi prizvuk. Bus za Crnce. Naselje za Židove. Inkluzija domorodaca. Dan žena.
Namigujući i ženskoj polovici svog mozga, podižem samoskuhanu šalicu kave…
Sretan Dan žena!
P.S.
Drage moje - ovo je samo moj stav. Moj stav. Moj preosobni stav. 
Post je objavljen 08.03.2009. u 13:12 sati.