Prisilna sreća odabira
|
Ne znam zapravo točno, kako su se upoznali moj djed – sjever, Gustav, i moja baka – sjever, Magdalena. Znam zgradicu, u kojoj se rodila moja majka. I znam da je moja baka – sjever bila kućanica nakon što su se ona i djed vjenčali, da su sagradili kuću na rubu grada. Baka – sjever ispratila bi djeda – sjever na posao, bavila se vrtom, skuhala ručak, rješavala križaljku. Poslužila bi ručak djedu – sjever, kad bi on popodne uparkirao kamionet u garažu. On bi onda odspavao, pa obrezivao ruže ili odšetao do šume promatrati srne. Odgledao bi vijesti na oblastom, crno – bijelom televizoru; ljeti bi još malo sjedili na dvorištu. U braku su bili pedesetak godina; veza bez puno filozofije, odabira, bez kredita i stresova. Bez romantike. Ne znam točno niti kako su se uopće upoznali moj djed – jug i moja baka – jug. Abram i Veronika. Znam kućicu, u kojoj se rodio moj otac. Znam da je moja baka – jug bila žena mlinara; bila je pretplaćena na „Slobodnu Dalmaciju“ a djed uglavnom na vino. Baka – jug odgajala je djecu i ispraćala ih u svijet, djed – jug podešavao bi mlinove, uzimao ujam, smijao se sa Pilom, Mandom, Šimom, zadirkivao pomliovice sa Kamešnice, zapio uz žubor riječice i zaspao. U braku su bili skoro pedeset godina; veza bez puno filozofije, odabira, bez kredita i stresova. Bez romantike. Kako smo se upoznali Prvozakonita (istok) i ja (sjeverojug), znam, ali sad nije poanta. Bilo je to taman na Granici Vremena, kad je Zapad počeo prožimati Istok. Znam i stanove, u kojima smo živjeli, i što smo dosad radili, i znam da su nam rutine zapravo nestalne. Živimo u dobu, koje naši bake i djedovi, da se u naš život na tren uključe kao u kadar Big Brothera, intuitivnom prosudbom ne bi niti htjeli shvatiti. Poput vladara prolaznošću, pokušavamo u kratkodašju novodoba (uglavnom) kupiti trajnost izvorne romantike, kakvu su sigurno živjeli naše bake i djedovi. U potrazi za srećom, spokojem i ispunjenjem, mi biramo. Provajdere, marke mobitela, mirovinske stupove, uvjete kredita, jednu od devetnaest vrsta beskofeinske kave. Štedljivoudoban auto za dugo autopuće i premali gradski parking. Povoljnu katalošku destinaciju za izvorni, prisni godišnji. Pravog terapeuta za plodnost i dobrog psihologa protiv burn – out-a. Ako krivo odaberemo, nismo in. Ždere nas omjer uloženog i dobivenog. Ili se grizemo zbog same mogućnosti pogrešnog odabira iz iritantne mase sličnog. Osjećaj latentne pogreške u procjeni uvijek je pod kožom. Svađa oko same mogućnosti odabira – oko izobilja. Smeća. A tek poštanski sandučić! „Poštovani partneru, sa žaljenjem smo prisiljeni do namirenja…“ „Izjava o prijeboju“. „Dospjelo potraživanje“. Rata. „Opomena pred tužbu“. Parking. Vrtlar. Rata. Održavanje. Pričuva. Rata. Persen, ProZac. Rata. Činjenica je - ne bih opstao, da me netko teleportira u kuću djeda – jug, u ono vrijeme žubora vode i struganja mlinskog kamena, umjesto klepetanja tastature. Znam i da bi mi, novodobno zaraženom, bilo monotono u scenariju djeda – sjever svako popodne parkirati kamionet, provjeriti ulje i obrezivati ruže, dok šumom iznad kuće u baltički zalazak sunca tutnje ruski tenkovi. Sva ta maštanja o izvornom; barkom u ribu, u šumu po drva, ružičnjak umjesto Skypea – taj tip nisam. Dosta mi je godišnji; riba iz ribarnice i centralno. (Ružičnjak umjesto Skypea – e, to bi moglo zapravo.) Uglavnom, ja ne bih skroz natrag; ne bih u doba vladavine dnevnog svjetla i kontrole putem vidljivih žica. Ali… … … |
