Lost in a colorful autodestructive world...

petak, 26.09.2008.

My life is so confusing, do this to myself, I'm losing...

Ne znam sto zapravo zelim napisati. Vec sam par puta zapocela s postom, i svakog bih ga puta prekinula i izbrisala. Bila sam lose zadnjih dana. Opet sam se pocela povlaciti u sebe, udaljujuci druge od pravog kaosa koji vlada u meni. Ne volim dok to radim. Ali, zasto onda ne prestajem s tim? Zasto se ne trudim to promijeniti? Ako to uistinu zelim, cim bih se uhvatila u povlacenju u sebe, mogla bih stati i popraviti stanje. Ali ne, ja se zakopavam jos dublje i dublje, guseci sebe, a i pojedince koji uvidaju sto radim. No, barem cinim dobro djelo za one slijepe - neka zive u sarenim sretnim mislima kako imaju uvijek veselu prijateljicu i kcer za ciju su srecu zasluzni upravo oni. Da… kada bih barem i istina bila takva. Ma jesen je kriva. Ne oni. Ne ja. Ne misli koje vladaju mojim mozgom. Ne samoca. Samo jesen… Ironija, ili bijedni pokusaj samozavaranja?

- 12:07 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 17.09.2008.

Post nevezan uz ED... (inspirirana nista posebnom )

Setala sam gradom. Osjecala miris starih umrlih snova, jos itekako zivih uspomena, i zivih, ali sve vise umirucih nada. Mrzim ovu jesenju melankoliju. Kao sto i mrzim cinjenicu sto u gotovo svakom ducanu, kaficu, ulici, autu… vidim njega. Mrzim to sto nitko od njih nije uistinu on. Ovaj je grad tako mrtvo mjesto. Mrtvo… jer nema mene i njega.

- 19:39 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.09.2008.

Everything's changing...

Sve oko mene se mijenja. Osjecam to. A ja...ja jos nisam spremna na promjene. Mogla bih se mijenjati, nije da nemam sto. ED? Ali, nekako osjecam da ce mi on na kraju ponovo biti jedina utjeha. Osjecam da ce nadolazece promjene sve odnijeti nekamo daleko od mene. Na kraju, ponovo cu ostati sama... I onda, u prici se ponovo pojavljuje ED, moj prijatelj koji ce me privinuti sasvim uza se, zagrliti jace nego prije, i njezno mi sapnuti: Sve je u redu, ja sam jos uvijek ovdje za tebe... Nema smisla odbacivati nesto kada znam da cu se kad-tad ponovo vratiti po to. Ili?...

- 13:17 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 10.09.2008.

I just want a chance to be with you

Osjecam se lose. Fizicki. Psihički sam danas bila odlicno. Sretna. Sretna jer imam osobe zbog kojih vrijedi zivjeti. Koje volim, i koje vole mene. Jer imam osobu koju zelim da me tek zavoli. Zelim barem sansu s njim... Ne, nisam jos spremna izgubiti zivot, a s time i tu sansu. Uplasena sam... Ali, znate sto? Na neki nacin i sretna. Zasto? Jer vidim da mi ovaj poremecaj jos nije do kraja sjebao mozak. Jos uvijek mi nije na prvome mjestu, jos uvijek ne bih riskirala zivot zbog njega. Mozda jos ima sanse za mene... Eh, kada bi on samo znao koliko nekome znaci, koliko nekome moze utjecati na zivot...

- 20:31 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 09.09.2008.

So pathetic...

Danas nisam ni ana ni mia ni bas nikakav ed ili ista takvoga. Danas sam samo obicna prozdrljiva zivcana krava...

- 21:17 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 06.09.2008.

Save me, for another day...

Sjedim gola na rubu kauca u kutu sobe. Na stopalima nove cipele - jedina stvar kojoj se trenutno mogu diviti na sebi. U ruci čaša alkohola. Alkohol deblja? Briga me. Pijem ga u malenim gutljajima, smirena, bezosjecajna. Tu i tamo uvucem trbuh. Tu i tamo opipam salo koje me prekriva. Ne gledam u njega. Samo u svoje nove cipele i crni lak na noktima. Smjeskam se i otpijam novi gutljaj. Uzimam maleno ogledalo iz torbice i na usta stavljam crveni ruz. Tako lijepo nasminkane usne bilo bi steta zaprljati hranom, zar ne? Okrecem se i gledam u spustene rolete. Jednoga cu dana sjediti gola na prozoru, sa casom alkohola u rukama, nekim novim cipelama na nogama, crvenim ruzem na usnama, prazna i lagana, bez odvratnog pokrivaca sala na sebi… Missing it...

- 19:48 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 05.09.2008.

Perfect in weakness...

Brzim korakom hodam ulicom. Smrad ED-a siri se oko mene. Svi znaju. Svi osjecaju taj smrad. Ljudi mi sapucu iza leda. Kako ih ostavljam iza sebe, cujem saputaje "ED" "ED" "ED"... Cujem ih tako jasno u glavi. Mozda mrvicu prejasno. Ah, pa naravno... To su samo moje paranoidne misli. Tko bi od njih u ista posumnjao? Da u 19:45h zurim do trgovine kako bih kupila kekse koje cu doma - ne normalno pojesti kao svi ostali ljudi, ne povratiti kao bulimicari, vec prvo lijepo prozvakati, upiti njihov okus sve do mozga i onda ravnodusno ispljunuti. Istina je... smrdim na ED i hranu koju pljujem... Dok na blagajni stojim s kutijom keksa u ruci, imam osjecaj kao da prodavacica kima glavom onoj drugoj i smireno govori "bulimicarka." He he, draga moja teto prodavacice, nisam bulimicarka. Bulimicarke su tako ciste prema meni. Ja sam nesto puno odvratnije. Gadim se sama sebi dok se tako igram hranom. Malo sam se previse navukla na to... Kuci se vracam skrivenim ulicama. Ne daj Boze da me netko vidi kako nosim kekse. Ja da jedem nesto poput toga?? Ni u ludilu! Hm... kada sam ono rekla da pocinjem sa zdravom prehranom? Jucer? Pa, jabuke su zdrave,zar ne? Pojela sam jednu. Tuna je isto tako zdrava, jel da? Pojela sam 3 zalogaja. Keksi? Strava i uzas, nezdrav proizvod pun secera, stetan za cijeli organizam. Necu ih pojesti, bez brige. Ipak ja sada zivim zdravim zivotom. Keksi u moj zeludac nece uci. Samo u usta, i onda natrag van. Ja zivim zdravim zivotom... Mrzim se zbog ovoga. Stvarno bih zeljela da mogu zivjeti normalno... Ne, ne odustajem. Sutra je novi dan, nova prilika, novi pokusaj. Vidjet cemo kako ce ici...

- 20:03 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.09.2008.

Hopeless whishing

Ne zelim destrukciju. Zelim zivjeti. Sretna. Bez opterecivanja kilama. Ali... znam da to ne mogu. Takvo stanje jednostavno moram prihvatiti. Zelim biti sretna. Zelim da to opterecenje barem popusti. Pokusati cu vec po ne znam koji put promijeniti nacin prehrane prema nesto zdravijem. Biti ce niskokaloricno, ali zdravije. Uz vjezbanje, naravno. Moze se i tako. Moze se... Ali ne znam hocu li i ja tako moci... Ne, ne trebate mi govoriti. Jasno mi je da necu dugo ovako. Jasno mi je da ce ana kad tad pokucati na vrata i ponovo se useliti u moje misli. Ali do tada... mogu se barem nadati. Da ce biti bolje. Da cu biti sretnija.

- 18:50 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.09.2008.

Ready or not?

Prije par dana pao mi je na pamet jedan nacin destrukcije - postati debela. Jer to je ono mrzim, zar ne? Ako mi nije bitno nista osim unistavanja, zasto ne bih tako? Da se onda mogu i istinski mrziti, da me mrznja jednostavno unisti. Ali, ne mogu... ne mogu postati debela. Znaci li to da zapravo nisam spremna unistiti se? Nisam. Ne na taj nacin... Ocito onda nisam toliko povrijedena da se unistim najgorim mogucim sredstvom.

- 20:23 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.