Lost in a colorful autodestructive world...

petak, 13.02.2009.

I think I'm dumb, or maybe just happy, I think I'm just happy...

Pa, valjda je i bilo vrijeme za koji optimistican post. Makar, nemam bas nesto posebnog za reci. Samo sam malo nostalgicna i prisjetila se proslih vremena. Ne, nije mi ED donio samo lose stvari. U zivot mi je doveo sa sobom i nekoliko stvarno posebnih osoba. Osoba s kojima sam djelila posebne trenutke. I koliko god suza tada prolila, sada na njih mogu gledati ipak sa osmijehom na licu. Nije mi zao ni zbog cega. Sretna sam sto sam urezala makar i sitne crtice u zivote odredenih osoba, kao sto su se i one zauvijek urezale u moje srce. Nikada necu zaboraviti sve ovo i ono lijepo sto mi je donijelo. Nikada. Jednostavno... sretna sam.

- 00:36 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 10.02.2009.

It's not enough, it never is, so I will go on until the end...

Ha ha ha ha ha! To je sve sto imam za podjeliti s vama. Mogu se samo smijati. Ozbiljno, pocela sam se smijati sama nasred ulice. Ja da ostavim ED? Ha ha ha ha ha! Ne znam odakle mi takva ideja. Da budem debela? Jos malo dodatnog sala? Ne, ne, ne bih hvala. Biti cu naporna. Sebi i onima koji citaju moje gluposti. Znam da se vrtim u krug. Moje se rijeci vrte u krug. Zamisljam se kao malenu figuricu, znate, onu crvenu iz Covjece ne ljuti se, koja stoji na globusu. Tocnije, sece po njemu. Pomalo zadrzava na ekvatoru gdje joj je dosta hladnih vjetrova ED-a, no, s vremenom, ipak joj od svog toga sala na sebi postane prevruce, pa dopusta silama ED-a da ju odvuku do sjevernog ili juznog pola. Gore u ledenim nebesima, na sjevernom polu, ED joj je najbolji prijatelj, a dolje u jos ledenijem paklu, na juznome dijelu, najgori neprijatelj. Sjever, ekvator, jug. Jug, ekvator, sjever. U krug, u krug, u krug… Krug simbolizira vjecnost. Zauvijek u krugu ED-a. Koja glupa figurica! Ma tko li je ikada vidio figurice na globusu? Odakle joj samo ideja da se priljepi za njega? Ha ha ha… Nije li to uistinu smjesan prizor?... Koja glupa crvena figurica! Trebala se drzati svoje ravne plohe sa vec zacrtanim poljima koja vode predvidivim i mirnim putem. Trebala je… ali nije. I sada neka pati. ... Crvena figurica trenutno se nalazi na putu prema juznom polu i zeli slijedece...

- 19:35 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.02.2009.

I dont know what's worth fighting for and why I have to scream...

Prvo - drage moje, uistinu vam hvala na komentarima, jako su mi puno znacili. Drugo, da vam odmah kazem - ne znam sto cu. Ne znam kako cu. Ne znam sto zelim. Ne. Znam sto zelim. Zelim nemoguce. Zelim imati nenormalno mrsav izgled i savrseno zdravlje. Zelim imati mozak i oci koji ce prepoznati taj zeljeni izgled i koji ce biti sretni. Zelim misli koje me nece ubijati ako ponekad i pojedem cokoladu ili nesto tavkog u 3 sata u noci nakon cega bih isla ravno na spavanje. Zelim biti mrsava i zdrava i sretna. Bas kao i vi. Ne trazim nista posebno. A ipak, cini se da trazim nemoguce. Nemoguce uz moj mozak i moje misli. Nemoguce uz situaciju u kojoj se nalazim. No, u redu. Sada dok sam shvatila sto zelim, bilo bi i lijepo kada bih shvatila sto cu i kako cu dalje. Ma… koliko sam vec puta postavljala to pitanje. Koliko sam puta trazila razlicita rjesenja. A pogadate…nikada nasla odgovarajuce odgovore. Uvijek se porazeno predala stanju kakvo jest. Hoce li i sada biti tako? Zelim vjerovati da nece. Ne mogu ici strucnim osobama, jednostavno ne mogu. Htjela bih to sama rjesiti. Mogu li? Vrijedi li pokusati i stoti put? Vrijedi. Pokusavat cu i pokusavati i pokusavati, sve dok ne uspijem. A ako ne uspijem… pa, biti cu u istom paklu kao i da nisam nista pokusavala i poduzimala. Nemam sto za izgubiti. Osim jos samo malo vjere u sebe. Nista strasnog… Cure, hvala vam sto ste uz mene.

- 22:41 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Nothing ever stops this pain and thoughts attached to them...

Nije istina. Ne volim ga. Mrzim ga. Mrzim ga iz dna duse. Ma kakvo sigurno mjesto? Zar te sigurno mjesto tjera na suze? Tjera da u 1 sat u noci ides trcati jer si pojela 3 jebena tosta??? A onda, nakon samo jedne minute kada shvatis da ne mozes vise niti trcati jer ti je sjebano koljeno, jer ti je sjebana kraljeznica, jer ti je sjebano cijelo zdravlje zbog nekog prokletog ED-a, opet suze i gusenje sto si upala u to sranje. Ne, nisam sretna niti cu biti. Sve dok je on tu, ja necu biti sretna. Kako ga se rjesiti, ne znam. I vidim ga kako mi se smije. Kako me gleda iz malenog kutka moje sobe u mraku. Vidim njegove bolesne oci sto svjetlucaju zlobom. Sada to vidim. On nije moj prijatelj. On nije moj spas. Mrzim ga. Mrzim ga. On je moja propast i unistenje. Ne, nije stvar samo u kilama. Stvar je u mojem jebenom iskrivljenom pogledu. U neispunivim zeljama. Kila gore-dolje – ista stvar. Necu biti sretna ni na jedan nacin. Necu. A on ne odlazi. A ja ga sama ne mogu otjerati. I sumnjam da itko drugi moze. Osudena sam na vjecni suzivot s njim. Zivot patnje za mene. Zivot srece za njega. Hrana koju ja odbacujem hrana je za njega. Hranim ga svojom tugom… hranim ga svojim suzama… Mrzim tog malog gada. Uistinu ga mrzim. Ne mrzim sebe sto sam takva. Mrzim njega koji me ucinio takvom. "Give my face back, you gotta just go..."

- 01:47 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.