Lost in a colorful autodestructive world...
utorak, 31.03.2009.
We're all here cos we've lost control...
|
Ne zelim izgledati lijepo. Ne zelim izgledati savrseno. Zelim izgledati premrsavo.  Opterecujem se ovim glupostima jer to mogu. Jer mom mazohistickom mozgu to ocito treba. Ne mislim ovdje samo na ED. Opterecujem se svakakvim glupostima u svakom slobodnom trenutku. Zacudila sam se kada su mi prijatelji rekli da sam pesimist, dok bih samu sebe nazivala optimistom… Zacudila sam se kada sam shvatila da su oni u pravu. Ma zar se tako lose poznajem?... Oprostite na ponavljanju, ali osjecam jaku potrebu izgovoriti tu rijec. Krug. Krug. Krug. Krug. Iako, zamislite se… Krug nema pocetka. A kako je onda ovo sve pocelo? Krug nema kraja. Sve dok ga se ne presijece. Heh…nije li ovo posljednje ipak optimisticna misao? Misao koja pruza nadu? Mozda… no nazalost… na svaku optimisticnu misao, moj mozak producira jos hrpu pesimisticnih. Krug nema kraja, nema pocetka. To stoji. No, mi same ne tvorimo krug. Mi smo ubacene u ovaj krug. Krug ED-a. Ane. Mie. Ne, ne unutar njega. Ubacne smo na onu tanku crtu, na sam njegov rub. Tanku, ali duboku crtu omedenu zidovima previsokim za nase mogucnosti spasavanja. Uopce me nije briga ima li ovo smisla. U mojoj glavi ima. Savrseno nas jasno mogu vidjeti kako gmizemo u koncentricnom rovu na imaginarnom, a u isto vrijeme, tako realnom ratistu protiv samih sebe. U ovoj bitki koju vodimo nema pobjede za nas. Ne zelim biti losa vijest koja slama nade ratnicima, ali iz svoga iskustva drugo ne mogu reci. Bombe koje bacamo na ne-znam-koje neprijatelje, zavrsavaju na nama. Nije valjda da ne vidite kako krvarite? Kako ste unistene i ranjene?... Ako sada ne vidite, doci ce trenutak kada hocete. Iako vam ja najiskrenije zelim da do toga trenutka nikada ne dode, te da uspijete iz ove borbe izvuci ono najbolje za sebe. Jer ja to nazalost ne mogu…  I da…oprostite mi na sirenju pesimizma. Ali ovo, nazovimo to tako, kreativno izrazavanje jedan je od mojih mehanizama izvlacenja neceg dobrog iz svega ovoga...  |
- 02:18 - Komentari (3) - Isprintaj - #
četvrtak, 19.03.2009.
I know what I really am, no more pretty peaceful purple butterfly...
|
Danas sam dobila jedan prekrasan kompliment. „Popunila si se u licu.“ Naravno, popracen drazesnim smjeskom. Takoder uz obavezo „sada jako lijepo izgledas“. Na srecu, bila sam u prilici samo se okrenuti i otici. Jer suze su nezaustavljivo pocele teci. Danas sam stala na vagu nakon dugo vremena. Broj me uopce sram napisati. Broj glasi previse. Puno previse. Glupa malena lutkice, dobrodosla natrag. Vidi sto ti je donio tvoj „normalni“ zivot… Kako si samo sretna, zar ne?...  Kako sve ovo nema jebenog smisla… |
- 11:06 - Komentari (11) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 09.03.2009.
And I'll pray that I'll be alright...
|
Soucavanje. Napokon sam otvorila tu stranicu, blog.hr, utipkala korisnicko ime i lozinku. Ne mozete zamisliti koliko mi je to bio tezak korak. Izbjegavala sam suocavanje sa vama, sa sobom, sa mislima koje me izjedaju vec neko vrijeme. Nikako, ali nikako, nisam mogla doci ovdje. Uvijek bih govorila - sutra cu. I ne shvacam sto mi je bilo tako tesko u tome. Stvarno ne shvacam. I ne znam zelim li sada duljiti, pa cu samo ukratko: odustajem od svega. Mislim da je bilo dosta. Previse sam brige zadavala ljudima do kojih mi je stalo. I sada bih trebala biti sretna. Dobila sam ono sto sam htjela - svi su pokazali brigu i da im je stalo. I mislim da bi sada bilo dosta. Mislim da sam spremna na promjenu. Onu pozitivnu. I znam da cu u pocetku biti u svadi sa samom sobom. Znam da hocu. Ali i znam da mogu pobijediti u njoj. Mogu pobijediti onu nezrelu destruktivnu stranu cudne osobe kakva jesam. Biti ce tesko. Ali jednostavno moram vjerovati da cu uspjeti. Boze, kako sve ove rijeci lose zvuce... kao da samo uvjeravam samu sebe... Ne. Ovakvom razmisljanju vise nema mjesta u mojoj glavi. Mozda mi je i zato bio problem napisati jedan jedini post. Previse razmisljanja i pisanja o tome dovodi do istine koju mozda jos nisam spremna prihvatiti. A to je da jako sumnjam u sebe. Da sumnjam u obecanja koja sam dala. Da sumnjam da cu uspjeti promjeniti se. Nije dobro... nije mi trebao ovaj post. Moram se maknuti s bloga. Ma, znate vec kako to ide... i mozda mi je povratak na njega tako lako predvidljiv, no, mozda me i buducnost iznenadi. Pozdravljam vas sve. Lijepe uspomene nikada necu zaboraviti. Ljubim vas puno...  |
- 11:05 - Komentari (6) - Isprintaj - #
Kolovoz 2010 (1) Siječanj 2010 (1) Listopad 2009 (1) Kolovoz 2009 (2) Srpanj 2009 (2) Lipanj 2009 (4) Svibanj 2009 (4) Travanj 2009 (4) Ožujak 2009 (3) Veljača 2009 (4) Siječanj 2009 (2) Listopad 2008 (3) Rujan 2008 (9) Kolovoz 2008 (3) Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Poremecaj u prehrani. Nedovoljno cista za anu. Mia nisam. Malena sam djevojcica zeljna samounistenja,i nista vise. Godine, visina i tezina nisu bitne. Procitajte prvi post i shvatit cete zasto. Blog je nastao iz sebicnih potreba, zao mi je.       |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||