Lost in a colorful autodestructive world...
nedjelja, 25.01.2009.
Thank you for showing me that best friends can not be trusted...
|
Osjecam se posramljeno i povrijedeno. Ali neka... citaj i dalje ako zelis. A pretvaraj se da nemas pojma sto se sa mnom dogada. Hvala na iskrenosti. Hvala na pomoci. Hvala na utjehi. Hvala na nereagiranju. Citaj i dalje kako se osjecam jadno i drzi sve za sebe. Ni ne trudi se priznati mi da znas. A oboje znamo da znas. Ali... ne shvacam. Zar te doista to nimalo ne boli? Je li moja bol tako nebitna? Tako malena da mozes i dalje samo citati o njoj, gledati me iz prikrajka i ne pokazivati ni jedan jedini znak paznje? Nakon sto si me vidio ovako razgolicenu. Hvala ti, ne znam sto da ti drugo kazem. Nadam se da ces uzivati i u nastavcima kao sto si uzivao u sadasnjoj prici... Nakaza poput mene ocito ne zasluzuje niti barem ispriku.   |
- 22:35 - Komentari (2) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 19.01.2009.
You've become a part of me, you'll always be right here...
|
Dugo me nije bilo. Zbog nemogucnosti sigurnog pristupa internetu odvojila sam se na 2 mjeseca od svega. Vecim djelom. Nikada u potpunosti. Iskreno, nisam bila sigurna hocu li vise pisati. I sada dok ovo pisem nisam sigurna hocu li ovaj post uopce objaviti. Uglavnom…odvojenost i smanjeno razmisljanje o svemu ovome pomoglo mi je na neki nacin. Ne gledanjem i ne citanjem ovog sadrzaja misli su mi se preusmjerile na druge stvari. Opet ponavljam, vecina misli. Ne sve. Jer ranije, od 24h od kojih odspavam recimo 8h, sto daje 16h budnosti, mogu reci da sam ja 15h provodila u mislim kako smrsaviti, kako se ne udebljati i slicno. Sada dok to citam, zvuci mi grozno. Prije mi je bilo sasvim normalno. Kakvo je stanje sada? Oko 3h dnevno, prema nekoj procjeni. Mislim da je to veliki uspjeh.  Ali u redu… lagala bih ako ne bih spomenula dane kada se taj broj sati poveca. Kada intenzivno dozivljavam svoj ED kao utociste. Sigurno mjesto. I onda, u takvom kaosu misli, ja ne znam sto tocno zelim. Zelim li ga se uistinu rijesiti kako sam to prije tvrdila, ili ipak zelim da uvijek i zauvijek bude dio mene? Kada bih morala izabrati jednu od tih dviju opcija, mislim da bih ipak prevagnula druga. Iskreno, ne znam je li to tuzno ili ne. Tuzna je mozda cinjenica da ja kao „trebala-bi-biti-zrela“ osoba biram takav nacin suocavanja, ili bolje receno, bjezanja od problema. No, za sada bolje ne znam, ili mozda jednostavno - ne zelim znati...   Eto… post je ipak objavljen. A jedina zelja koju za sada imam – da se sadasnji broj sati razmisljanja i ubijanja mislima o hrani nastavkom pisanja ovog bloga ne vrati natrag na staro stanje. ED i ja sada smo, tako reci, prijatelji. Zivimo mirnim zivotom jedan s drugim, pruzajuci si medusobnu zastitu i potporu. On ce uvijek biti tu za mene, ja ga nikada necu ostaviti… Ma nije li prijateljstvo divna stvar?   Me and my ED  |
- 12:31 - Komentari (7) - Isprintaj - #
Kolovoz 2010 (1) Siječanj 2010 (1) Listopad 2009 (1) Kolovoz 2009 (2) Srpanj 2009 (2) Lipanj 2009 (4) Svibanj 2009 (4) Travanj 2009 (4) Ožujak 2009 (3) Veljača 2009 (4) Siječanj 2009 (2) Listopad 2008 (3) Rujan 2008 (9) Kolovoz 2008 (3) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Poremecaj u prehrani. Nedovoljno cista za anu. Mia nisam. Malena sam djevojcica zeljna samounistenja,i nista vise. Godine, visina i tezina nisu bitne. Procitajte prvi post i shvatit cete zasto. Blog je nastao iz sebicnih potreba, zao mi je.       |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||