Marketing
You've become a part of me, you'll always be right here...
Dugo me nije bilo. Zbog nemogucnosti sigurnog pristupa internetu odvojila sam se na 2 mjeseca od svega. Vecim djelom. Nikada u potpunosti. Iskreno, nisam bila sigurna hocu li vise pisati. I sada dok ovo pisem nisam sigurna hocu li ovaj post uopce objaviti.
Uglavnom…odvojenost i smanjeno razmisljanje o svemu ovome pomoglo mi je na neki nacin. Ne gledanjem i ne citanjem ovog sadrzaja misli su mi se preusmjerile na druge stvari. Opet ponavljam, vecina misli. Ne sve. Jer ranije, od 24h od kojih odspavam recimo 8h, sto daje 16h budnosti, mogu reci da sam ja 15h provodila u mislim kako smrsaviti, kako se ne udebljati i slicno. Sada dok to citam, zvuci mi grozno. Prije mi je bilo sasvim normalno. Kakvo je stanje sada? Oko 3h dnevno, prema nekoj procjeni. Mislim da je to veliki uspjeh. 
Ali u redu… lagala bih ako ne bih spomenula dane kada se taj broj sati poveca. Kada intenzivno dozivljavam svoj ED kao utociste. Sigurno mjesto. I onda, u takvom kaosu misli, ja ne znam sto tocno zelim. Zelim li ga se uistinu rijesiti kako sam to prije tvrdila, ili ipak zelim da uvijek i zauvijek bude dio mene? Kada bih morala izabrati jednu od tih dviju opcija, mislim da bih ipak prevagnula druga. Iskreno, ne znam je li to tuzno ili ne. Tuzna je mozda cinjenica da ja kao „trebala-bi-biti-zrela“ osoba biram takav nacin suocavanja, ili bolje receno, bjezanja od problema. No, za sada bolje ne znam, ili mozda jednostavno - ne zelim znati...
Eto… post je ipak objavljen.
A jedina zelja koju za sada imam – da se sadasnji broj sati razmisljanja i ubijanja mislima o hrani nastavkom pisanja ovog bloga ne vrati natrag na staro stanje. ED i ja sada smo, tako reci, prijatelji. Zivimo mirnim zivotom jedan s drugim, pruzajuci si medusobnu zastitu i potporu. On ce uvijek biti tu za mene, ja ga nikada necu ostaviti… Ma nije li prijateljstvo divna stvar?
Me and my ED 
Post je objavljen 19.01.2009. u 12:31 sati.