|
I want that feeling
of non-existing,
I want that feeling
like I'm floating,
just wanna be up high
so I don't touch that dirty ground,
wanna be so quiet
my motions dont make a single sound,
wanna turn to a pretty butterfly,
then burn out in the air,
turn to a dust of butterfly's wings,
and fall like a rain on everyone who didn't care…
"Ne zelim ni pod koju cijenu unistiti ovaj zacahureni svijet koji sam izgradila. Taj svijet, ciji su jedini stanovnici moje tijelo i ogledalo, je moj, i odgovoriti povtrdno na pitanje o njemu, znacilo bi – izdati ga."
|
Lost in a colorful autodestructive world...
nedjelja, 01.02.2009.
Nothing ever stops this pain and thoughts attached to them...
Nije istina. Ne volim ga. Mrzim ga. Mrzim ga iz dna duse. Ma kakvo sigurno mjesto? Zar te sigurno mjesto tjera na suze? Tjera da u 1 sat u noci ides trcati jer si pojela 3 jebena tosta??? A onda, nakon samo jedne minute kada shvatis da ne mozes vise niti trcati jer ti je sjebano koljeno, jer ti je sjebana kraljeznica, jer ti je sjebano cijelo zdravlje zbog nekog prokletog ED-a, opet suze i gusenje sto si upala u to sranje. Ne, nisam sretna niti cu biti. Sve dok je on tu, ja necu biti sretna. Kako ga se rjesiti, ne znam. I vidim ga kako mi se smije. Kako me gleda iz malenog kutka moje sobe u mraku. Vidim njegove bolesne oci sto svjetlucaju zlobom. Sada to vidim.
On nije moj prijatelj. On nije moj spas. Mrzim ga. Mrzim ga. On je moja propast i unistenje. Ne, nije stvar samo u kilama. Stvar je u mojem jebenom iskrivljenom pogledu. U neispunivim zeljama. Kila gore-dolje – ista stvar. Necu biti sretna ni na jedan nacin. Necu. A on ne odlazi. A ja ga sama ne mogu otjerati. I sumnjam da itko drugi moze. Osudena sam na vjecni suzivot s njim. Zivot patnje za mene. Zivot srece za njega. Hrana koju ja odbacujem hrana je za njega. Hranim ga svojom tugom… hranim ga svojim suzama…
Mrzim tog malog gada. Uistinu ga mrzim. Ne mrzim sebe sto sam takva. Mrzim njega koji me ucinio takvom.
"Give my face back,
you gotta just go..."
|
|
|
