Ne znam sto zapravo zelim napisati.
Vec sam par puta zapocela s postom, i svakog bih ga puta prekinula i izbrisala.
Bila sam lose zadnjih dana. Opet sam se pocela povlaciti u sebe, udaljujuci druge od pravog kaosa koji vlada u meni.
Ne volim dok to radim. Ali, zasto onda ne prestajem s tim? Zasto se ne trudim to promijeniti? Ako to uistinu zelim, cim bih se uhvatila u povlacenju u sebe, mogla bih stati i popraviti stanje. Ali ne, ja se zakopavam jos dublje i dublje, guseci sebe, a i pojedince koji uvidaju sto radim. No, barem cinim dobro djelo za one slijepe - neka zive u sarenim sretnim mislima kako imaju uvijek veselu prijateljicu i kcer za ciju su srecu zasluzni upravo oni. Da… kada bih barem i istina bila takva.
Ma jesen je kriva.
Ne oni.
Ne ja.
Ne misli koje vladaju mojim mozgom.
Ne samoca.
Samo jesen…
Ironija,
ili bijedni pokusaj samozavaranja?
Post je objavljen 26.09.2008. u 12:07 sati.